Mogu li vas nešto zamoliti? Lako je. Pokušajte se sjetiti koliko ste crvenih automobila vidjeli jutros usput? Nemate pojma, znam. Ni ja.
Zar je to uopšte važno? Jeste, jeste. Jer postoji pravilo crvenih automobila.
Ali samo da vam prvo ispričam šta se sa mnom desilo ovog decembra. I slagalica će vam se sama složiti u cijelu sliku, vjerujte mi. I znaćete koliko ste crvenih auta vidjeli danas u prolazu. Sigurno.
Posljednje tri godine nisam ni pomislila da okitim moje novogodišnje svijetleće drvo. Divno je, veće od mene, volim ga više od ijedne jelke. I nije mi dosta što svijetli u dnevnoj sobi k'o luna-park već ga još i okitim. Ali teške su mi bile te godine, pune brige, nadanja i tužnih odlazaka voljenih, bez povratka. Nije mi bilo ni do mene ni do novogodišnjih ukrasa. Žmu je povremeno tiho predlagao da iznese drvo iz špajza, montira ga i raširi mu grane, misleći da će mi biti bolje kada zasvijetli cijela soba, ali ja sam znala da neće. I pravila sam se da nove godine ne postoje. Kao ni jelke ni prskalice ni lampice. Jer sve su šljokice u meni bile onesviještene. U dubokom snu.
Tako da sam ovih decembarskih dana, potpuno ravnodušna, kupila sasvim malu jelku, veličine šolje za kafu, svijetleću naravno. I mislila sam, biće to dovoljno da zagolica te moje šljokice. Možda se probude, nekad.
Ali uvijek postoji, bar sasvim malo, međutim. Uđem neki dan u veliki supermarket i odjednom ugledam gomile kuglica. Kad sam vidjela malecke tamnozelene kuglice, srce mi je ofureno poskočilo, od siline topline koja ga je zagrlila. I pomislila sam, ma ovo je to. Svijetleće drvo će olistati, okitiću ga tim zelenim kuglicama i postaviti ljubičastog leptira na vrh, kao i uvijek.
Krajičkom oka sam, u stvari, vidjela u kuglicama NADAHNUĆE. I to je moja riječ za 2024. godinu. Jer sam vam ja k'o britanski izdavač "Oksfordskog rječnika". Samo što oni biraju najpopularniju riječ godine na izmaku. A ja kao i uvijek sve obrnuto radim. Biram riječ unaprijed. Decembra 2022. sam za ovu godinu izabrala riječ LAKOĆA. Jer toliko sam željela mirnu i laku godinu. I zaista, pomoglo mi je. Sve zapetljane dane sam rasplela sa lakoćom. Kao da sam pjevala i prstima igrala Kolariću Paniću. Da li je to zbog moje izabrane riječi za ovu godinu ili što sam izgleda pametna, evo ne znam. Pamet ionako nikad nije dovoljna, uvijek moraš imati i malo sreće, zar ne?
Sutradan kažem Žmuu da moramo po te kuglice. Boje borove šume. Zimzelene.
Nije mu jasno. Naravno.
Molim te, objasni mi! Jako sam radoznao!
Zašto se sada kupuje gomila malih zelenih kuglica kada imamo pune kutije prazničnog nakita? Jedne godine su u našoj kući bili hit veliki cvjetovi, druge si svijetleće drvo kitila disko kuglama, pa naredne crvenim mašnicama. Nema čega nije bilo svih ovih godina. I sada ništa, puj pike, ne važi! Samo zelene kuglice dolaze u obzir.
Moj racionalni muški mozak uopšte ne kapira ovu situaciju. Zašto moraju biti baš te kuglice i velika crvena mašna. Zašto ne može ništa drugo iz svih onih kutija u špajzu?
Zbog nadahnuća? Razumiješ. Zelene kuglice su simbol. Pokazuju da dolazim sebi nakon svega. Drvo će olistati zimzelenim kuglicama i osvijetliti godinu nadahnućima. Jedino ljubičasti leptir ostaje isti. Kao posmatrač ljepote promjene.
I ne brinite, nisam zaboravila na crvene automobile. Evo sad ćete ugledati kolonu crvenih automobila. Obećavam.
Ako bi neko rekao da će nam sutra dati lovu za svaki crveni auto koji vidimo, da li bismo onda znali koliko ih je bilo? Nego šta. Pažljivo bismo gledali. I tražili ih pogledima na sve strane.
U tom grmu leži zec. Ne u lovi, nego u tome što niti gledamo, niti primjećujemo stvari oko sebe. Ne vidimo cijeli jedan svijet koji prebrzo promiče pored nas.
Tako isto funkcionišu i sreća i šanse. Ako ne gledate, proći će neprimijećeno. I nestaće vam iz vidokruga veoma brzo. Sve. I sreća i prilike i nadahnuća. I svi crveni automobili. I ko zna šta sve još, što ni ne znamo da postoji.
Gledajte oko sebe, saznajte šta sve postoji na horizontu. Energija ide za pažnjom. Nemojte da vam promakne nijedan crveni automobil vašeg života. Smislite vašu riječ za iduću godinu, a ja upravo odoh da kačim zimzelene kuglice na moje drvo. Neka bude svjetlost.
BUDUĆNOST NIJE NAPISANA.
KEEP LOOKING
Jer prave alhemičarke znaju da je zlato samo sporedna pojava promjene.
Kada ste posljednji put uradili nešto nemoguće?
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
