Ako vas ujutro počasti ptičica, iz visina, znate već čime, dok žurite za svojim poslom, šta ćete pomisliti? Jao, sreća! I malo opsovati tražeći papirne maramice u tašni. Dogodiće se nešto lijepo. Sigurno. Jer to donosi sreću. Svi kažu. Čim vas ptičica pokaki, eto sreće.
A šta znači kada sjednete u sve to? E pa, trebaće vam Herkul Poaro? Kao meni.
Sada tačno znam kada je sve počelo. Petkom ujutro idem na kafu sa drugaricom. Nađemo se rano dok još nije vruće u dubokoj hladovini. Stigla sam prva. I sjela, ne gledajući previše u stolicu iako uvijek i pogledam i okrenem jastuk. Ali bilo je rano, ni kafu nisam popila. I zagledala sam se u jednu gospođu u blizini sa šeširom i velikim sunčanim naočalama jer mi je ličila na tu moju drugaricu. I mislim se, u šta gleda, što mi ne maše. Dok sam ukapirala da to nije ona, sjela sam u nešto mokro.
I eto.
Ustanem, pogledam, sve mi je jasno. Ptičica je, naravno odletjela.
Šta li to znači? Ne znam. Kao ni da li uopšte ima veze sa svim ovim što je slijedilo. Došla sam kući, ubacila sve sa sebe u mašinu za veš i mislila da je sada to gotova priča.
Sutradan idemo na svadbu. Vrućina je. Ovo nam je već druga svadba u julu.
Oblačim moje lebdeće pidžama odijelo. Jer samo leluja oko mene. I nosim dvije lepeze. Jer prethodni vikend isto na svadbi, naizmjenično smo se hladili lepezom. Malo je jedna. Baš je vruće bilo.
Krećemo. Mi, dvije lepeze, muški bijeli panama šešir i moje najdraže bijele naočale, tamnozelenih stakala. Obožavam ih. Kroz njih sunce nikada prošlo nije. Kupila sam ih davno, ali tek sada su ušetale u modu krupnim koracima.
Vjenčanje je na kratko podšišanom travnjaku ispod luka od ružičastog satena i bordo ruža. Kristalni lusteri svjetlucaju i zveckaju pored bazena, a pletene ljuljaške se njišu na vjetru.
Žmu i ja se slikamo sa lepezama, smijemo u hladovini ispod velikog hrasta. Komarci napadaju. Ne skidam omiljene naočale. Ma totalni rivijera vajb. Gosti su sa svih meridijana. Volim takve svadbe. Prepune različitosti. Čak i kad mi ta različitost dođe glave.
I počinje slikanje sa mladencima. Skidam naočale, Žmu uzima moju zlatnu torbicu iz koje sad vire bijele naočare debelih okvira i nepravilnog oblika. Obožavam ih. Obožavam.
I daje moju tašnu na čuvanje narednih pet sekundi mladoženjinoj mami. Ja nikada ne dajem moju tašnu nikome. Niti je ostavljam. Žmu da. Jednom ju je ostavio u restoranu dok sam bila u toaletu platio račun i otišao. Izlazim iz toaleta, Žmu stoji ispred. Čeka me, nasmijan. Samo sam upitala: "A gdje je moja tašna?" i gledala kako mu nestaje osmijeh sa lica. Našao ju je tamo gdje je i ostavljena. Sama na vjetrometini. Bez mene.
Gužva je svuda oko nas. Ali slikali smo se za bukvalno pet sekundi. Vraćam se po torbicu i vidim naočare više ne vire iz nje. Samo lepeze strše. Počinjemo sve troje tražiti po travnjaku. Mladoženjina mama, Žmu i ja. Ispale su negdje. Da nisu iskliznule u njenu torbu? Nema ih. Izvrćemo torbu, ali nema. Gledamo po visokim stolovima, sigurno je neko našao i ostavio na stolu. Nema. Gužva je. Svi se slikaju sa mladencima, ja tužno kružim oko svih mjesta gdje smo stajali, a već mi postaje sve jasno. Ili su iskliznule na travu i neko ih smotao u džep. Ili ih je neko izvukao u tih par sekundi iz torbice i opet smotao u džep.
Odem, pa se vratim. N e m a.
Idemo u salu. Možda je neko ostavio kod muzike. Ne. Kod zvučnika. Ne.
Sjednem za naš okrugli bijeli sto. Sve je bijelo osim ruža. Samo nedostaju moje bijele naočale. Kažem vam, totalna rivijera. Ne smijem ni pokazivati koliko sam tužna, nije takav momenat.
Izađem vani ponovo. Žmu za mnom. Sad nema nikoga na travnjaku. Opet pregledamo sve. Hodala sam po rubu bazena i gledala u azurno dno da nisu negdje tamo. Skupim svu djecu oko sebe, pokažem im moju sliku sa tim naočalama i ponudim dobru nagradu poštenom nalazaču. Da ste samo vidjeli kako su se klinci rastrčali da mi pomognu i prije nego sam obećala nagradu. Ali su se uskoro vratili razočarani jer ih nisu nigdje pronašli.
I onda kada je Žmu rekao da ide kod muzike da kažu na razglas da su izgubljene naočale, rekla sam: "Nemoj". Jer taj ko ih je maznuo tačno je znao šta je smotao. To nije bilo slučajno. Pustila sam ih. Toliko sam naučila u životu. Kad nešto ne ide, nemoj na silu, PUSTI.
I dobro sam uradila. Saznala sam par dana kasnije kada sam čitajući novine pronašla intervju sa profesorom za sreću. Jer na svijetu postoji ne jedan, nego nekoliko profesora za sreću.
Mada priznajem da sam imala idejicu kada su licitirali i otkupljivali mladinu cipelu koju je po starom običaju neko ukrao, da možda odem i ponudim otkup za moje naočare. Ali to je bila sekundica.
Ne znam zašto, ali mislim da su odlepršale u svoju domovinu. Na azurnu rivijeru.
Nego šta kaže profesor za sreću? Umjesto da razmišljamo izvan okvira, češće trebamo razmišljati unutar okvira. Iskoristiti ono što imamo, ali na nove načine i naše mogućnosti će biti beskrajne. Već vidim kako se sve moje ostale naočale raduju jer će konačno doći do izražaja njihova blistava ljepota.
I da se čuvamo "srećohondrije". Šta je sad pa to? E to vam je ono kada se previše fokusiramo na sreću, pa se počnemo osjećati potpuno suprotno, anksiozno, pod stresom jer nismo sretni onoliko koliko mislimo da bismo trebali biti.
Male greške i ružni događaji moraju postojati. Čine dio magije. Jer nikad ljepša nisam ispala na slici sa mladencima nego baš u toj sekundi kad su moje bijele naočale isparile.
Sreća neka bude naše putovanje posuto malim čudima iščekivanja.
I ko zna, možda sada ona moja ptičica sa početka priče leti nekom fensi rivijerom sa mojim naočalama na očima.
A iz daljine je posmatra Herkul Poaro, gladeći svoje brčiće, uzviknuvši: "Voila!"
YOU JUST HAVE TO TRUST YOUR OWN MADNESS
Lav ju
Chic Vanilica
Knjiga VANILICA U CIRKUSU je u prodaji u knjižarama "Kultura", "My book", kao i u "Bingo" marketima. Web shop www.mybook.ba
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
