Kolumne

Vladavina strahom i konformizmom

Vladavina strahom i konformizmom
Foto: Ilustracija | Vladavina strahom i konformizmom
Milan Blagojević

Nijedna riječ ne sažima u sebi takvom punomoćom stanje ovovremenog duha pojedinca i kolektiviteta kod nas kao riječ konformizam. Ta riječ i pojam znače promjenu ponašanja i uvjerenja pojedinca prema grupi kao posljedica pritiska grupe (stvarnog ili zamišljenog), a događa se kada pojedinac, svjestan negativnih posljedica koje će ga zadesiti u slučaju suprotnog ponašanja, nekritički prihvata stavove grupe sa ciljem da bude društveno prihvaćen, čak i ako su stavovi grupe neispravni ne samo pravno, nego i u moralnom ili nekom drugom pogledu.

Iako mu korijen može biti i u lukrativnim motivima, konformizam u društvima kakvo je naše za svoju podlogu u dominantnoj mjeri ima strah pojedinca od zla koje će ga zadesiti ako ne prihvati stavove grupe. Takva vrsta konformizma, osim kod nosilaca političke vlasti koji su iz sopstvenog interesa i straha od OHR-a prihvatali svaku nametnutu odluku OHR-a bez obzira na to što za njih nema osnova u Dejtonskom sporazumu niti u bilo kom drugom izvoru međunarodnog prava, prisutna je i u ovdašnjem pravosuđu, za šta sam ovaj put izdvojio samo tri primjera iz obilja drugih.

Prvi primjer. Školske 2006/2007. godine na jednom od univerziteta u Republici Srpskoj držao sam nastavu i ispite iz predmeta Krivično pravo. U okviru posebnog dijela tog predmeta studenti se uče o bićima pojedinih krivičnih djela, pa tako i krivičnog djela genocida. Bio sam veoma iznenađen kada sam u literaturi po kojoj su spremali taj ispit, a radilo se o udžbeniku sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, naišao na lekciju o genocidu u kojoj su autori tog udžbenika napisali da je kod genocida od ključne važnosti umišljaj učinioca - mens rea.

S obzirom na to, ako je učinilac lišio života i samo jednog pripadnika ili nekoliko pripadnika zaštićene grupe (recimo nacionalne grupe) u namjeri da u cijelosti ili djelimično uništi nacionalnu grupu kao takvu, prema autorima tog udžbenika bi postojao genocid. Pročitavši ovo bio sam zatečen takvim načinom poimanja, ali me nije iznenadilo jer je ono pravno neutemeljeno stvoreno i razvijeno u presudama Tribunala u Hagu, iz kojih je nekritički prihvaćeno ne samo u glavama ovdašnjih univerzitetskih profesora, već i domaćeg pravosuđa. Ne mogavši prihvatiti takvu neistinu, studentima sam prije 15 godina rekao nešto što ponavljam i sada.

Za genocid ne može biti presudno šta izopačeni pojedinac-ubica ima u glavi kada ubija pripadnika zaštićene grupe. Jer, onda bi genocid bio i ako ubica, imajući mens rea za genocid, ubije i samo jednog ili više pripadnika zaštićene grupe na određenom lokalitetu, iako time objektivno posmatrano ni na koji način nije, niti može biti uništena zaštićena grupa kao takva.  Takvo poimanje, kao u presudama Tribunala u Hagu i pomenutom udžbeniku, je izvitoperivanje smisla, suštine i cilja genocida. A to je da se radi o radnjama koje su, uz potrebni mens rea koji se traži za genocid prema Konvenciji UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, učinjene na sistematičan način.

Njihovim izvršenjem je ubijen toliki broj pripadnika zaštićene grupe da je usljed toga, usljed toliko velikog broja ubijenih, doveden u pitanje opstanak zaštićene grupe kao takve, u njenom totalitetu, jer je riječ o tolikom broju ubijenih koji dovodi u pitanje opstanak zaštićene grupe kao takve - u njenoj cjelini, a ne u partikulatetima na pojedinim lokalitetima.

Drugi primjer. Već duže vrijeme, a naročito ovih dana, u Republici Srpskoj se s pravom govori o nesprovođenju revidirane državne Strategije za rad na predmetima ratnih zločina, koju je Savjet ministara usvojio 2018. godine. Međutim, ima nešto što je promaklo medijima koji pišu o ovoj temi. Radi se o nečemu na šta su kreatori navedene strategije zatvorili oči, iako je riječ o gruboj nezakonitosti koja je očigledna svima.

Naime, u Aneksu A te strategije navedeni su kriterijumi za pregled predmeta ratnih zločina, to jest za određivanje koji od tih predmeta su složeni u toj mjeri da u njima može suditi samo Sud BiH, a ne i entitetski sudovi. S tim u vezi u kriterijumima je zapisano da će, s obzirom na svojstvo i ulogu učinioca u izvršenju krivičnog djela, Sud BiH biti isključivo nadležan za suđenje ako je zbog tzv. udruženog zločinačkog poduhvata riječ o težem načinu i stepenu učešća u izvršenju krivičnog djela.

Dakle, u ovom dijelu pominje se tzv. udruženi zločinački poduhvat, iako se radi o konstrukciji koja nije propisana ne samo Krivičnim zakonom BiH, već i nijednim drugim zakonom u BiH. Štaviše, ta konstrukcija nije propisana ni Rimskim statutom Međunarodnog krivičnog suda, kao ni Statutom Tribunala u Hagu, usljed čega nisu određeni ni elementi te konstrukcije kako u domaćim zakonima, tako ni u međunarodnom pravu. U tome se ogleda suština njene protivpravnosti, uz dodatak da su je, bez uporišta u bilo kom izvoru međunarodnog prava, svojom voljom stvorile sudije Tribunala u Hagu u pojedinačnim predmetima protiv optuženih lica srpske nacionalnosti, od kojih je prvi predmet bio protiv optuženog Duška Tadića.

Prema tome, kada imamo u vidu da udruženi zločinački poduhvat nije propisan nijednim zakonom, te da svaki sud, pa i Sud BiH, može suditi samo za ona krivična djela i konstrukcije koje su sada i u vrijeme izvršenja djela bile propisane zakonom, jasno je da Sud BiH ne može nikome suditi, a da to bude prema zakonu, za udruženi zločinački poduhvat, jer ta konstrukcija nikada nije bila propisana zakonom kao krivično djelo, usljed čega nikada zakonom nisu bila određena ni njena obilježja. Ali, sudeći prema revidiranoj državnoj strategiji, da ne idem dalje od nje, Sud BiH je ipak sudio i za to, pa se, pored konformizma i straha u pravosuđu koje o ovome uporno ćuti, i time može objasniti zašto je pomenuta protivpravna konstrukcija morala da se unese u revidiranu državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina.

Treći primjer. Slučajno ili ne, ali nekoliko dana nakon što je aprila ove godine u "Nezavisnim novinama" objavljena moja kolumna Kako bi OSA da kontroliše pravosuđe , predsjednica suda u kojem radim je uputila mejl u kojem je pozvala sve sudije tog suda da najkasnije do isteka radnog vremena 11. maja 2021. godine potpišu izjavu, dostavljenu od VSTS-a BiH, da su upoznati sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka.

S obzirom na to da sam u kolumni "Kako bi OSA da kontroliše pravosuđe" između ostalog pisao i o tome da ja Kancelarija disciplinskog tužioca VSTS-a BiH podnijela disciplinsku tužbu protiv Gordane Tadić, glavne tužiteljke Tužilaštva BiH, stavivši joj na teret "propuštanje da kao rukovodilac Tužilaštva primjenom odredaba Zakona o zaštiti tajnih podataka osigura pokretanje postupka personalnih sigurnosnih provjera osoblja Tužilaštva BiH koje rukuje tajnim podacima", ne čudi me navedeni mejl predsjednice suda.

Ali ono što čudi prije svega u obrascu izjave dostavljene od VSTS-a BiH, kao i propratnom zaključku VSTS-a BiH od 17.07.2019. godine, je da se njima zahtijeva, dakle naređuje, svim sudijama u BiH "da potpišu izjavu da su upoznati sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka". Ovo je očigledan primjer koliko ljudima, čak i nosiocima najviših pravosudnih funkcija, strah zamagli oči i pomuti razum, pa usljed toga ne mogu da misle slobodno i trezveno, nego zbog straha od nečije sile izdaju naredbe za koje nema uporišta u zakonu. Time i samo time se može objasniti činjenica da ne samo u obrascu izjave za koju nam je VSTS naredio da je potpišemo, već ni u pomenutom zaključku VSTS-a BiH, nije navedeno kojim članom i kojeg zakona je takva obaveza propisana. Zakonom to nije ni moglo biti propisano, ako se ima u vidu sljedeće.

Priroda sudijskog posla je takva da sudija mora kontinuirano biti upoznat sa svim zakonima, pa stoga nije zakonito tražiti od sudije da potpiše izjavu da je upoznat sa samo jednim zakonom. Na to ukazuje i činjenica da svaki domaći sudija prije preuzimanja te funkcije daje svečanu izjavu - zakletvu da će sudijski posao obavljati u skladu sa Ustavom i zakonom. I ta izjava obavezuje sudiju da dok god je sudija mora biti upoznat sa svakim zakonom, jer je to conditio sine qua non za pravilno obavljanje sudijskog posla. Najzad, kada je riječ o tajnim podacima, treba imati u vidu da sudija u obrazloženju presude mora položiti račun za svoju odluku o svemu, pa i kada se radi o tajni. Jer, upravo sadržaj tajne može biti nezakonit i time alibi nekome da se brani da je nešto učinio zbog tajne.

A čim sud kaže takvo nešto u presudi, onda mora to i da obrazloži, a da bi to učinio, mora u presudi da napiše sadržaj tajne da bi objasnio koji njen dio je nezakonit i zašto. I sada sudija, a time i sud, navedenom izjavom čije potpisivanje je naredio VSTS BiH ne bi smio reći toj osobi u presudi da je ipak odgovorna i da, recimo, treba da nekome nadoknadi štetu, bez obzira na to što je nezakonit sadržaj tajne koja se tvrdoglavo i pravno neosnovano želi navodno zaštititi, pa i nezakonitim naređivanjem sudijama da potpišu navedenu izjavu.

Na ovom mjestu moram stati, jer je ovo novinska kolumna, nadajući se da sam i samo ovim primjerima pokazao koliko su strah i konformizam postali dio naše svakodnevice.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije