Kolumne

Kako bi OSA da kontroliše pravosuđe

Kako bi OSA da kontroliše pravosuđe
Foto: N.N. | Kako bi OSA da kontroliše pravosuđe
Milan Blagojević

Tekst u "Nezavisnim novinama" od 23. aprila 2021. godine podsjetio me je na nešto od prije četiri godine, što sam lično iskusio kao sudija. U tekstu od 23. aprila ove godine u "Nezavisnim novinama" je ukazano na metal-detektore na ulazima u zgradu Parlamentarne skupštine BiH, što je izazvalo razumnu sumnju među poslanicima tog parlamenta. Jedan od njih je sasvim osnovano postavio pitanje "Koja je svrha prolaska kroz metal-detektor ukoliko se i nakon zvuka osobe ne podvrgavaju detaljnom pregledu"?

E, baš kao ovaj poslanik, i ja sam kao sudija Okružnog suda u Banjaluci prije četiri godine postavljao pitanja i iznosio mišljenja, otišavši na jedan seminar o Zakonu o zaštiti tajnih podataka, ne sluteći šta ću sve neustavno čuti i doživjeti od nekoliko službenika Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), koji su nas nekoliko sudija i tužilaca k'o edukovali, kako se to kaže u ovdašnjem pravosudnom žargonu.

Dakle, ti "edukatori" imali su izlaganje o navedenoj temi, tokom kojeg nisu navodili esencijalne stvari koje su tada pisale (a i danas pišu) u Zakonu o zaštiti tajnih podataka, a tiču se našeg pravosuđa i fizičkih lica i organa koji jedino mogu biti predmet sigurnosne provjere. Nažalost, to im ni najmanje nije smetalo da uporno nas sudije i tužioce prisutne tom seminaru ubjeđuju o tome kako je navodno obaveza predsjednika ovdašnjih sudova i glavnih tužilaca da svoje zaposlene (stručne saradnike, daktilografe, upisničare, kurire i sl.), ili one koji tek konkurišu za takva mjesta, moraju podvrgnuti sigurnosnoj provjeri, a nju će, naravno, obavljati OSA. U praksi to znači da bi, na primjer, već zaposleni daktilografi u svim sudovima i tužilaštvima u Republici Srpskoj, bez obzira na to što su predsjednici sudova i glavni tužioci prilikom njihovog prijema u radni odnos provjeravali i utvrdili da nisu osuđivani niti se protiv njih vodi krivični postupak, morali ići na sigurnosnu provjeru kod OSA.

Pomenuti "edukatori" rekoše nam tada kako ta provjera OSA ne znači samo provjeru te osobe, nego i njene familije. Takođe nam rekoše da ako OSA nakon tajnovite provjere utvrdi da postoje sigurnosne smetnje, provjeravani daktilograf (sudski kurir, upisničar, vozač itd.) ne može imati pristup povjerljivim dokumentima u sudskim spisima, što bi praktično značilo prestanak radnog odnosa za njega. Za one od takvih lica koji su se tek prijavili na oglas za ta radna mjesta, rekoše navedeni "edukatori", predsjednici sudova, odnosno glavni tužioci bi, kad se završi rok za prijavljivanje, prijave svih kandidata morali dostaviti OSA da ih ona i u tom slučaju sigurnosno provjeri, pa ako iz Sarajeva od OSA stigne ferman da neko od tih lica ima sigurnosne smetnje, ta lica ne bi trebalo da budu primljena u radni odnos, bez obzira što se ni protiv njih ne vodi bilo kakav krivični postupak, niti su ikada bili osuđivani.

Uporno sam (i nažalost bezuspješno) tim "edukatorima" na seminaru nastojao da objasnim kako sudovi sudske postupke vode samo u skladu s odgovarajućim zakonima (o krivičnom postupku, parničnom postupku), da ti zakoni uopšte ne propisuju pojam "povjerljivi dokument", već regulišu ko ima pravo da razmatra i prepisuje sudske spise. Zbog toga se, ako istinski hoćemo pravnu državu, na sudove i sudske postupke ne može odnositi Zakon o zaštiti tajnih podataka, usljed čega daktilografi, upisničari i slični zaposlenici sudova i tužilaštava (što uključuje i sudije i tužioce) ne smiju biti predmet sigurnosnih opservacija OSA, Ministarstva sigurnosti i sličnih organa, niti se u tim organima smiju formirati njihovi sigurnosni dosijei. U suprotnom, rekoh ja na tom seminaru, umjesto pravne imaćemo (i imamo) policijsku državu, tj. državu koja putem OSA suštinski odlučuje o tome ko od navedenih lica može, a ko ne može raditi u pravosuđu. To je, suštinski gledano, policijska kontrola pravosuđa i grubo kršenje ustavnog načela nezavisnosti pravosuđa.

Nije pomogla ni činjenica, o kojoj ti "edukatori" ne rekoše ništa, koja je tako jasno propisana Zakonom o zaštiti tajnih podataka (član 30. stav 1.) da će "lica koja rade ili se prijavljuju za rad na radno mjesto na kojem se proizvode tajni podaci, u organu koji se bavi obavještajnim ili pitanjima iz oblasti odbrane i sigurnosti, biti predmet osnovnog sigurnosnog provjeravanja u skladu s postupkom za izdavanje dozvole za pristup tajnim podacima". Samo što im ne rekoh tada ovim riječima: "Pa ljudi, sudovi ne proizvode nikakve tajne podatke jer bi u tom slučaju optužnice i presude bile tajne, odnosno njihovi dijelovi bi bili premazani da se ne mogu pročitati, a to već nije pravosuđe niti optužnica, odnosno presuda". I tada sam im govorio, što ponavljam i sada: "Pobogu, pa naše pravo ništa od toga ne dozvoljava, a i kako bi moglo dozvoliti". I da, ukazivao sam im ja i na to da ni tužilaštva ni sudovi nisu organi koji se bave obavještajnim ili pitanjima iz oblasti odbrane i sigurnosti, a samo ti organi i njihovi zaposleni mogu biti predmet provjere saglasno članu 30. stav 1. Zakona o zaštiti tajnih podataka.

Ništa od ovoga nije dopiralo do tih "edukatora". Umjesto toga, oni su se pozivali na Pravilnik koji je Savjet ministara BiH donio 2006. godine i u kojem je, suprotno navedenom članu 30. stav 1. Zakona o zaštiti tajnih podataka (i suprotno članu 1. Ustava BiH kojim je propisana vladavina prava, koje nema bez nezavisnog pravosuđa), Savjet ministara napravio listu i na nju neustavno stavio sve sudove i tužilaštva u BiH, kao predmet provjere OSA. Time je došlo do povrede ustavnog načela nezavisnosti sudske vlasti, jer pravosuđe mora biti nezavisno od bilo kakvog uticaja ostalih grana državne vlasti i kada odlučuje o tome ko će u njemu raditi. Dakle, od davne 2006. pa do danas zahvaljujući Savjetu ministara BiH perzistira ovakvo protivustavno stanje, i niko od lica koja prema Ustavu BiH mogu podnijeti zahtjev Ustavnom sudu BiH za ocjenu ustavnosti navedenog pravilnika Savjeta ministara ne nađe za shodno da to učini.

Ali ova svojevrsna tragedija se ne završava na tome... Vidim ovih dana da je Kancelarija disciplinskog tužioca VSTV-a BiH podnijela disciplinsku tužbu protiv Gordane Tadić, glavne tužiteljke Tužilaštva BiH, stavivši joj između ostalog na teret "propuštanje da kao rukovodilac Tužilaštva primjenom odredaba Zakona o zaštiti tajnih podataka osigura pokretanje postupka personalnih sigurnosnih provjera osoblja Tužilaštva BiH koje rukuje tajnim podacima".

Drugim riječima, OSA ima da vrši sigurnosnu provjeru zaposlenih u Tužilaštvu BiH, a Gordana Tadić mora disciplinski da odgovara ako to ne učini, uprkos tako jasnom članu 1. Ustava BiH i uprkos tako jasnom članu 30. stav 1. Zakona o zaštiti tajnih podataka, iz kojih proizlazi da naše pravosuđe ne smije na bilo koji način, u pogledu bilo kog pitanja, pa i pitanja zapošljavanja u pravosuđu biti stavljeno pod kontrolu OSA.

Slučaj koleginice Tadić me podsjetio na ono kroz šta sam ja prošao zbog navedenog seminara. Naime, ja sam 20. marta 2017. godine napisao kolumnu o svim pomenutim anomalijama sa navedenog seminara. Kolumna je objavljena tog dana u jutarnjim satima (u sedam sati), a već tog istog dana u 15 sati na pošti Banjaluka protiv mene je podnesena disciplinska prijava Kancelariji disciplinskog tužioca VSTV-a BiH.

Naravno, prijavu formalno nije podnijela OSA, jer bi to bio otvoren pritisak na nosioca pravosudne funkcije. Stoga se umjesto OSA kao podnosilac prijave protiv mene pojavila jedna fizička osoba, navevši da sam ja onim što sam prethodno rekao navodno ometao seminar i da sam, čak, navodno vrijeđao neke od "edukatora". Disciplinski tužilac je sve to jedva dočekao.

Uzalud su bila sva moja ukazivanja da ja nikoga nisam vrijeđao, već da sam samo ukazivao na neustavnost ovakvog vida kontrole pravosuđa. Tužilac je u istrazi saslušao i jednog od službenika OSA koji je bio prisutan na tom seminaru, iz čijeg istražnog iskaza jasno proizlazi da ja nikoga nisam vrijeđao. Ni to nije bilo od pomoći, već je disciplinski tužilac odustao od saslušanja tog lica na glavnoj raspravi. A kada je na glavnoj raspravi stari i ugledni sudija, čije saslušanje sam predložio jer je on bio na navedenom seminaru, potvrdio da ja nikoga nisam vrijeđao, ni to nije bilo od pomoći. Disciplinska komisija me je uprkos svemu tome osudila. I tako, ja se danas vodim kao disciplinski osuđeni sudija, iako sam samo nastojao da "edukatorima" ukažem da nikome, pa makar to bila i OSA, ne smije biti omogućeno da kontroliše bilo koje pitanje iz nadležnosti našeg pravosuđa. U protivnom, završeno je sa nezavisnim pravosuđem. Nažalost, sudeći po svemu prethodno rečenom, izgleda da jeste.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije