Kad god se u Republici Srpskoj pokrene pitanje demografske obnove, uglavnom slušamo iste poruke: porodica je temelj društva, natalitet je nacionalni prioritet, a populaciona politika jedan od najvažnijih zadataka institucija. Međutim, iza tih deklaracija stoji jedna neugodna činjenica - rezultati su iz godine u godinu sve lošiji.
Dok se govori o važnosti porodice, broj stanovnika opada. Dok se izdvajaju značajna sredstva za različite mjere podrške natalitetu, broj novorođene djece se smanjuje. Dok se usvajaju strategije i akcioni planovi, mladi ljudi odlaze, a stanovništvo stari. Možda je upravo zato najvažnije pitanje koje danas treba postaviti: da li Republika Srpska zaista ima populacionu politiku ili samo skup pojedinačnih mjera bez jasnog cilja i mjerljivih rezultata?
Odgovor djelimično nude revizorski izvještaji o efektima mjera populacione politike. Njihovi nalazi ukazuju na nedovoljnu koordinaciju institucija, izostanak sistemskog pristupa i ozbiljne propuste u sprovođenju politika za koje se izdvajaju milioni maraka bez vidljivih efekata. Najbolja potvrda toga jeste podatak da je prošle godine broj novorođene djece u Republici Srpskoj prvi put pao ispod devet hiljada. Ako se nakon godina ulaganja i brojnih mjera suočavamo sa najlošijim rezultatima do sada, onda je legitimno pitati da li problem leži u nedostatku novca ili u pogrešnom konceptu populacione politike.
To pitanje je otvorila i nedavno održana panel-diskusija o populacionoj politici Republike Srpske na kojoj su učestvovali predstavnici akademske zajednice, republičkih institucija, organa lokalne vlasti i nevladinih organizacija. Zaključci učesnika bili su prilično jasni - postojeće mjere nisu dale očekivane rezultate. Drugim riječima, problem više nije u tome da li nešto radimo, već da li radimo ono što zaista daje rezultate. Jer, populaciona politika je složeno pitanje za ukupnu perspektivu i opstanak jednog društva.
Mladi ljudi danas ne odlažu roditeljstvo zato što ne žele porodicu. Oni ga odlažu zato što ne mogu riješiti stambeno pitanje, zato što rade na određeno vrijeme, zato što nisu sigurni da će moći obezbijediti kvalitetan život svojoj djeci. Teško je očekivati rast nataliteta u društvu u kojem su ekonomska nesigurnost i neizvjesnost postali svakodnevica. Zbog toga, populaciona politika mora biti mnogo više od pronatalitetne politike. Ona mora podrazumijevati stabilna radna mjesta, dostupne vrtiće, kvalitetno obrazovanje, poreske olakšice za porodice, podršku mladim bračnim parovima i stvarne mogućnosti da mladi ostanu i planiraju svoju budućnost ovdje.
Posebno je zanimljivo to da se u javnim raspravama često zanemaruje jedan važan razvojni potencijal - veliki broj radno neaktivnih žena. Dok se govori o nedostatku radne snage i smanjivanju stanovništva, hiljade žena ostaju izvan tržišta rada zbog nedostatka prilika, stručne podrške ili adekvatnih uslova za brigu o djeci. Njihovo ekonomsko osnaživanje nije samo pitanje ravnopravnosti. To je pitanje razvoja. To je pitanje ekonomije. To je, na kraju krajeva, i pitanje opšte i demografske politike. Još veći izazov predstavljaju ruralna područja. Sela se prazne, mladi odlaze, a mogućnosti za zaposlenje su ograničene. Ako želimo da govorimo o demografskoj obnovi, onda podrška ženskom preduzetništvu, poljoprivrednim gazdinstvima i razvoju lokalne ekonomije mora postati mnogo ozbiljnija nego što je danas.
Istovremeno, potrebno je prestati posmatrati razvoj stanovništva kao isključivo političko pitanje. Izazovi razvitka stanovništva su razvojno, ekonomsko i socijalno pitanje, koji zahtijevaju ozbiljna istraživanja, stručne analize i stalni dijalog između institucija, akademske zajednice i građana. To je pitanje kvaliteta života čiji je fokus na osjećaju sigurnosti i zadovoljstvu stanovništva. Nažalost, upravo tu često dolazimo do suštine problema. Akademska zajednica upozorava, istraživači analiziraju, stručnjaci predlažu rješenja, ali se njihovi zaključci rijetko pretvaraju u konkretne javne politike. Umjesto toga, stanje stanovništva ostaje tema koja se intenzivno pominje onda kada statistika postane alarmantna ili kada je politički korisna. A statistika je već odavno alarmantna, dok je politička korisnost postala bespredmetna.
Zato je krajnje vrijeme da prestanemo da se bavimo razvitkom stanovništva samo deklarativno. Ako nastavimo da trošimo novac bez ozbiljne analize efekata, da donosimo mjere bez jasnih ciljeva i da ignorišemo upozorenja nauke i struke, nećemo imati problem samo sa natalitetom. Imaćemo problem sa budućnošću. Jer populaciona politika nije pitanje brojeva. To je pitanje da li će Republika Srpska za dvadeset ili trideset godina imati dovoljno ljudi da razvija svoju ekonomiju, puni škole, održava sela i gradi zajednicu. A na to pitanje više ne možemo odgovarati saopštenjima i strategijama. Potrebni su rezultati.
Moramo krenuti od suštine problema, a to znači prihvatiti da je populaciona politika dio socijalne politike i da su one u odnosu opšteg i posebnog. Populaciona politika je sastavni dio socijalne politike, a socijalna politika se sastoji i od populacione politike, što znači da ih je teško razdvojiti i da su one kompatibilne. Za razliku od drugih područja socijalne politike (politika zapošljavanja, zdravstvena politika, socijalna, porodična i dječja zaštita, PIO, stambena politika, obrazovna politika…), populaciona politika ima tešku i odgovornu misiju jer treba da djeluje na jedan složen fenomen, odnosno kako utvrditi mjere koje će obezbijediti prostu reprodukciju stanovništva.
U ovom trenutku u fokusu je problem nedovoljnog rađanja i pitanje kako utvrditi mjere koje će obezbijediti prostu reprodukciju stanovništva. Nedovoljno rađanje nastaje na nivou individualnog ponašanja, ali se manifestuje na agregatnom, odnosno društvenom nivou. U njegovoj osnovi nalazi se sukob između individualnog i društvenog, odnosno između pojedinačnih izbora i opštih potreba zajednice.
Savremeni svijet karakterišu stalne promjene i svakodnevna neizvjesnost, što je u suprotnosti sa prirodom ljudskog bića. Nakon zadovoljenja bioloških potreba, jedna od ključnih jeste potreba za sigurnošću - sigurnošću djece, porodice, pojedinca i zajednice kojoj pripada. Kada je ta sigurnost dovedena u pitanje, prirodan odgovor jeste odlaganje roditeljstva ili odluka o rađanju jednog ili nijednog djeteta. Time se zadovoljavaju lične (psihološke) potrebe, ali takvi obrasci ponašanja nisu dovoljni za prostu reprodukciju stanovništva.
Posljedice ovakvih trendova ne ogledaju se samo u smanjenju broja stanovnika, već i u dugoročnom slabljenju sposobnosti društva da održava i razvija svoje ekonomske, socijalne i institucionalne funkcije, odnosno da zadovoljava opšte, zajedničke i individualne potrebe. Ove procese prate i brojni dodatni izazovi koji otežavaju očuvanje dostignutog kvaliteta života.
Nauka može identifikovati navedene procese i probleme na svim nivoima, od država i regija do lokalnih zajednica i porodica, utvrditi njihove uzroke i ponuditi rješenja zasnovana na dokazima. Ključno pitanje, međutim, ostaje da li će ti nalazi biti uvaženi u procesu kreiranja i sprovođenja javnih politika.