U prethodne 22 godine ekonomski model Republike je na ime troškova kamata kreditorima i finansijerima isplatio dvije milijarde i četiri stotine miliona KM.
Kada govorimo o ekonomskom modelu i plaćenim kamatama, misli se na kamate koje su obuhvaćene fiskalnim okvirom naše republike.
U fiskalni okvir spadaju svi budžeti lokalnih zajednica, dva javna preduzeća putevi i autoputevi Republike, Fond zdravstva itd. U istom periodu stvoren je ekonomski rast, dodatna vrijednost ekonomije u iznosu od 13 milijardi KM.
Ovo je osnovna karakteristika ekonomskog modela funkcionisanja Republike, gdje se između pet i šest konvertibilnih maraka stvara na jednu marku kamata plaćenih iz javnog izvora svih budžeta Republike. U vremenu kada svijet stvara manje ekonomije mjereno BDP-om od dolara duga koji "proizvede" ovo je izvor konkurentnosti u budućnosti domaće privrede.
Uvijek kada se više stvara nego što se troši to je dobro. To je pokazatelj solventnosti. Oni sistemi i organizacije koji to čine i koji su u skladu sa složenim sistemom današnjice treba da budu predmet pažnje, podsticaja i podrške.
U dobu opšte globalne nesolventnosti vrlina je biti i ostati solventan. Solventnost je dugoročna likvidnost. Kratkoročnu likvidnost nam obezbjeđuju banke, osiguravajuća društva i Centralna banka.
U nedostatku aktivne Centralne banke i aktivne monetarne politike sistem se kreće ka razvoju alternative, jer potrebe nalažu da se razvijaju forme koje zadovoljavaju monetarne potrebe poput različitih oblika otvorenih investicionih fondova, drugih nebankarskih institucija ali iz zaduživanja u inostranstvu. Nije tajna, to ne može ni da bude kada imate transparentne javne finansije, da su se u prethodne 22 godine funkcionisanja ekonomije Republike Srpske stvorile obaveze u iznosu od 5,8 milijardi KM. U posljednjih deset godina samo oko tri stotine miliona KM u prosjeku godišnje.
Na ime tog zaduživanja na domaćem tržištu plaćena je premija koja je veća za 2,5% nego u Federaciji BiH u prosjeku. To se čini opravdanim kada se kapitalno jača domaći finansijski sektor, koji već duži niz godina bilježi dobre rezultate. To se čini opravdanim kada rješavate domaće probleme ili nemate alternativu.
Ako posmatramo profite domaćeg bankarskog sektora u posljednjih 15 godina u iznosu od 1,5 milijardi KM i vremensku strukturu dobiti, skoro dvije trećine (60%) dobiti pripadaju periodu nakon godina pandemije. Postpandemijski period pogoduje finansijskom sektoru.
Plaćanjem premije na zaduživanje na domaćem tržištu (viši nivo kamatnih stopa na državne obveznice je u Republici Srpskoj nego u Federaciji BiH), politikom nakon godina pandemije, postignut je dobro kapitalizovan domaći bankarski sistem.
Domaći bankarski sistem čini više od četiri petine, 80% finansijskog sistema naše republike. Profitabilan, likvidan i kapitalno jak bankarski sistem izvor je finansijske stabilnosti. Finansijska stabilnost je očuvana, uvećana, pored svih kriza i izazova u prethodnih četvrt vijeka. Treba podsjetiti da je Republika Srpska doživjela ekonomske šokove poput svjetske ekonomske krize 2008. godine, fiskalni šok priznavanjem obaveza po osnovu stare devizne štednje i ratne štete u iznosu od 17% BDP-a, krizu dugova Evrozone 2012. godine i posljedice koje je ta kriza imala na domaći sistem - produženje agonije izazvan gubitkom 20.000 radnih mjesta u periodu 2010-2011. godine.
Zatim poplave 2014. godine, kada je samo u jednoj godini potrošnja goriva povećana za skoro četvrtinu kada se desio najveći kvartalni pad izvoza i uvoza u istoriji Republike Srpske, dugovi koji su na osnovu toga nastali. Zatim pandemiju virusa korona 2020. godine, kada je proizvodnja domaće hrane (pšenice, ječma, kukuruza, krompira i kupusa za 20% - hranu možemo da proizvedemo kada je kriza i strah).
Nakon toga sukob u Ukrajini koji je jednu sistemski važnu banku Sber banku, koja je učestvovala sa desetinom domaćeg bankarskog tržišta, ozbiljno uzdrmao, stvorio krizu likvidnosti i kapitala, time ugrozio desetinu domaćeg finansijskog sistema. Rijetki su mali otvoreni ekonomski sistemi koje je zadesio finansijski šok ovakvog intenziteta. Nakon toga živimo u periodu trgovinskih i carinskih sukoba SAD i Kine, gdje je talac svjetska trgovina. U današnje vrijeme je to sukob Izraela i Irana i problem energetskog snabdijevanja svijeta. Sve ove krize ostavile su negativno i gorko iskustvo u životima ljudi i porodica na ovim prostorima.
Ubrzana je propast mnogih domaćih preduzeća. U posljednjih 15 godina od ukupno 9.500 preduzeća, koliko ih je bilo 2010. godine, polovina je propala, bankrotirala i više nije aktivna. Ipak ako posmatramo ukupan broj preduzeća koja danas posluju, njih 13.000, možemo izvesti zaključak da je u prethodnih 15 godina otvoreno preko 7.500 preduzeća, godišnje oko 500 u prosjeku. Nove ideje, aktivnosti i preduzetnici su zamijenili stare ideje, aktivnosti i preduzetnike.
Poznati ekonomista Kejnz je rekao: "Nije teško doći do novih ideja, problem nastaje kada stare ideje treba zamijeniti novima."
Albert Ajnštajn je svoj mentalni uspjeh pripisivao sljedećim atributima: radoznalost, koncentracija, istrajnost i samokritika. Ako možemo naučiti da uništimo stare ideje, to je veliki dar. To se postiže samokritikom. U prethodnom periodu stečeno je značajno iskustvo koje je sadržano u modelu funkcionisanja politike i ekonomije u prethodnih 20 godina. Stečeno iskustvo je formiralno znanje, znanje koje možemo koristiti za upravljanje u nestabilnim vremenima.
Nestabilnost i neizvjesnost na globalnom planu danas je dvostruko izraženija nego u vremenu globalne finansijske krize - 2008. godine, rata u Iraku, rušenje svjetskog trgovinskog centra, pandemije itd. Geopolitičke tenzije, šokovi obezbjeđivanja ključnih repromaterijala, trgovinske tenzije, pad profitabilnosti, fiskalni deficiti, akumulacija javnih dugova, reputaciona šteta ključnih institucija poput centralnih banaka, destabilizacija inflatornih očekivanja posljedice su kolapsa svjetskog poretka. Ulog danas nije samo mir i prosperitet, ulog je civilizacija koju smo poznavali u posljednjih 70 godina. Era globalizacije gdje je saradnja bila na principima dvostrukih koristi ustupila je mjesto intenziviranju ekonomskih ratova. Veliki ekonomski sistemi počinju da koriste ekonomske integracije kao oružje, carine kao ulog za pregovore, finansijsku infrastrukturu kao instrument ucjena, lance snabdijevanja kao slabosti koje treba iskoristiti.
Izazovno je živjeti u vremenu zajedničkih koristi od integracija kada integracije postaju izvor subordinacije. Afrička poslovica kaže da kada se slonovi tuku, mravi stradaju. U vremenu ekonomskih ratova i veliki ekonomski sistemi - "slonovi" osjećaju se nesigurno. Sve nacije, velike i male, danas sve više pažnje posvećuju svojim strateškim slabostima koje mogu biti predmet stranih ucjena.
Problemi i spoznaja se uspješno rješavaju lakše ako u njihovom rješavanju primijenimo inverzan pristup. Umjesto da postavimo pitanje na koji način da pomognemo ekonomskom modelu Republike, lakše ćemo riješiti problem ako postavimo pitanje na koji način da "odmognemo" ekonomski model Republike.
Prethodni unutrašnji i spoljašnji krizni faktori su "odmagali" ekonomski model i na taj način su bili izuzetni saveznici u otkrivanju domaćih slabosti. Time se pred domaće donosioce ekonomski odluka kao jedan od najvažnijih zadataka postavlja mapiranje strateški važnih mjesta za jedan politički, ekonomski i društveni sistemi od hrane, vode, energije, finansija, optimizma itd. Svakako možemo "odmoći" sistemu ako ne prihvatimo činjenicu da je Republika manje zadužena u odnosu na Federaciju.
Da više stvara nego što troši.
"Odmoći" ćemo sistemu ako zanemarimo činjenicu da je javni dug bio zaštitnik u stvaranju ekonomije umjesto privatnog duga i privatnog finansijskog prostora koji naša domaćinstva danas imaju. "Odmoći" ćemo sistemu ako zanemarimo iskustvo prethodnog perioda i ako ne obezbijedimo model funkcionisanja ekonomije koji uvećava produktivnost brže nego što je nominalni rast plata korigovan za demografski deficit radne snage.
Ako zanemarimo automatizaciju i robotizaciju kao i ideje zagovaranja novog društvenog dogovora nastavićemo da "odmažemo" sistemu. Ukoliko ne prilagođavamo domaći ekonomski model globalnim neravnotežama između dvije najveće ekonomske sile, SAD i Kine, to je siguran način da ne pomognemo. Ukoliko zanemarimo globalnu diskusiju zamalja G-7, MMF-a, CEPR-a i Brugela, to su sigurni načini da značajno "odmognemo" domaćem ekonomskom modelu.
Ukoliko zanemarimo činjenicu da su u posljednje četiri godine tri domaća investiciona fonda, dva u Banjaluci, a jedan u Sarajevu, putem investiranja u inostranstvu imala veći prosječni godišnji prinos od rasta domaće ekonomije, zanemarujemo važan produktivni dio domaće ekonomije. Rast plata ograničen je rastom domaće ekonomije - produktivnosti, a od rasta plata zavisi rast i sadašnjih i budućih penzija. Razvojem ovakvih investicionih fondova, popravlja se domaća međunarodna investiciona pozicija, privreda postaje produktivnija, omogućava se dalji rast plata i penzija. Ukoliko ipak ne zanemarimo ono što nam "odmaže", onda smo sigurno na strani pomoći. Neko idejom, neko operativnim djelovanjem, a autor ovog teksta nada se da može "odmoći" navedenim tekstom makar malo... Za ove druge možemo se nadati da će Ilon Mask biti u pravu kada kaže da nam u budućnosti ništa neće trebati, jer ćemo sve imati.