"Iako se ne slažem s vašim mišljenjem, branio bih do smrti vaše pravo da ga iznosite", izjava koja se pripisuje Francois Marie Arouet de Voltaireu, prosvjetiteljskom filozofu, piscu i neumornom kritičaru apsolutizma i crkvene moći.
Kao advokat, koja je svoj profesionalni put posvetila razumijevanju pravnih i etičkih normi u izazovnom digitalnom dobu, nerijetko se vraćam ovoj izjavi dok promišljam o tome kako se borba za slobodu izražavanja, započeta još u antičkim vremenima, danas nastavlja u radikalno izmijenjenoj arhitekturi savremenog svijeta.
Suština te borbe ostaje ista: pronaći ravnotežu između moći i ranjivosti, između prava da se govori i opasnosti koje iz izgovorene riječi mogu proisteći. Nije slučajno što nas još od biblijske rečenice "U početku biješe Riječ" prati svijest da je upravo riječ najmoćnije oruđe čovjeka. Ona razjašnjava, povezuje, oblikuje poredak, utiče na odluke i određuje granice naše slobode, ali isto tako može da povrijedi, razori i otvori prostor za zloupotrebu.
Zato je govor naš najvažniji alat i istovremeno najveća odgovornost. U ovom tekstu analiziram razvoj prava i slobode govora, počevši od antičkih temelja do savremenog digitalnog okruženja. Kako smo zapravo od javnih rasprava na trgovima došli do komunikacije na digitalnim platformama, gdje često pod pseudonimom tražimo ostvarivanje jednog od temeljnih ustavnih prava: pravo na govor.
Prvi uvid u antičko shvatanje slobode govora može se steći već iz Platonovih dijaloga. U njima vidimo čitav spektar govornika koji, u zavisnosti od svoje intelektualne snage i karaktera, ulaze u rasprave sa Sokratom ne birajući uvijek ni ton ni riječi. Sokrat, neumoran u postavljanju pitanja, često izaziva nelagodu, pa i otvoreno negodovanje sagovornika, koji mu nerijetko uzvraćaju porugom ili uvredom. Upravo ta živa dinamika otkriva kako je još na početku atinske demokratije postojala težnja da se javni govor oslobodi rigidnih normi i postane prostor u kojem svaki slobodan građanin može iznijeti svoje mišljenje. U takvom društvenom okviru razvija se ideal aktivnog, odgovornog građanina, koji svoju političku ulogu ostvaruje upravo kroz govor u javnom i privatnom životu. Ta nova kultura dijaloga i političkog učestvovanja postavlja temelje kasnijih koncepata slobode izražavanja. Sagledavajući iz semantičkog ugla, Atinsku demokratiju oblikovala su dva ključna pojma:
"Isegoria" koja je označavala jednakost prava na govor, povezivala se sa slobodom (eleutheria) i podrazumijevala pravo svakog građanina da se obrati skupštini. Iako je danas posmatramo kao demokratski ideal, istorijski je bila privilegija aristokratskog sloja.
"Parrhesia" - "govoriti sve", predstavljala je otvorenost i iskrenost u govoru. Ona je zahtijevala hrabrost: govornik je preuzimao rizik iznošenja istine čak i onda kada je ta istina mogla biti politički ili društveno opasna.
Otuda, antička sloboda govora nikada nije bila bezuslovna, kao što nije ni danas.
Kleveta i uvreda bile su kažnjive, a pravo na govor bilo je uskraćeno ženama, strancima i robovima. Ni rimska tradicija nije nudila neograničenu slobodu: u Republici su postojale određene zaštite javnog govora, ali i stroge granice. Prema kasnijim rimskim izvorima, Zakon Dvanaest tablica mogao je predviđati i najteže sankcije za teške uvredljive stihove (mala carmina), što se u literaturi tumači kao oblik zaštite javnog reda i časti.
Pod Rimskim carstvom prostor slobode dodatno se sužavao, a rimsko pravo nikada nije razvilo koncept koji bi u potpunosti odgovarao atinskoj parrhesii. Ova antička iskustva jasno pokazuju da je sloboda govora uvijek bila uslovljena granicama, društvenim statusom i mogućnošću zloupotrebe. Tok njenog razvoja ne možemo posmatrati kao linearan napredak, već kao promjenljivu putanju obilježenu periodima širenja i sužavanja, zavisno od istorijskog trenutka i dominantne političke vlasti.
Prije nego što se osvrnem na slobodu izražavanja u digitalnom okruženju, važno je pomenuti Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine, koja je prvi put na globalnom nivou afirmisala slobodu mišljenja i izražavanja kao univerzalno ljudsko pravo. Ovi standardi predstavljaju polaznu tačku za razumijevanje savremenih izazova slobode govora u digitalnom dobu.
Arhitektura sajber prostora: Od utopije do regulative
U savremenoj epohi tehnoloških inovacija, internet je u početku nosio obećanje radikalne slobode, prostor bez granica, bez straha od cenzure, decentralizovan, anoniman i pristupačan. Takva arhitektura stvorila je uslove za slobodu izražavanja koja je nadilazila sve što je istorija do tada vidjela. Ali, kako se život preselio u digitalni prostor, internet je postao ogledalo društva, posebno njegovih vrlina, mana, konflikata i ranjivosti. Vrlo brzo, sajber prostor od same ideje velike slobode, najvećeg dostignuća moderne demokratije i mjesta gdje se pojedinac osnažuje, postao je mjesto na kojem se zloupotrebe brzo i lako šire. Zato ga sada možemo posmatrati kroz slojevitu prizmu kontrole i u složenom, isprepletenom odnosu države, privatnih korporacija i građana (korisnika interneta).
Danas umjesto o "regulisanju" češće govorimo o "upravljanju", što preciznije opisuje višeslojnu i dinamičnu prirodu digitalnog prostora.
Kontrola sadržaja obuhvata odlučivanje o tome šta će biti vidljivo, kome, kada i pod kojim uslovima, a platforme poput Facebooka, X-a i YouTubea postale su ključni posrednici tog procesa.
One više nisu samo tehničke infrastrukture, već akteri koji oblikuju arhitekturu govora, kao što ih neki autori nazivaju "Novi Guverneri" sajber prostora.
Digitalna ranjivost postala je jedno od ključnih mjesta mog pravničkog promišljanja. Ona prevazilazi tradicionalne kategorije "ranjivih grupa", jer je u digitalnom prostoru svako, bez obzira na društveni status, obrazovanje ili tehničku pismenost izložen različitim oblicima rizika i samim tim - ranjiv. Svoju izloženost u digitalnom prostoru možemo posmatrati dvostruko. Lica smo koja u isto vrijeme mogu biti i žrtva i krivac i kao takvi imamo formalnu slobodu da govorimo, objavljujemo i komuniciramo, ali se ta sloboda neprestano sudara sa infrastrukturom nadzora, algoritmima, komercijalnim interesima platformi i mogućnošću manipulacije ili zloupotrebe. U tom odnosu između mogućnosti i ograničenja otkriva se stvarna mjera naše digitalne moći, ali i nemoći.
Uloga posrednika
U digitalnom prostoru, gdje se čini da svako ima pravo glasa, ostvarivanje slobode izražavanja u praksi zavisi od privatnih posrednika, tj. globalnih platformi koje oblikuju vidljivost sadržaja i upravljaju pravilima javnog govora. Formalno, sloboda govora pripada svima, a suštinski, o njenim granicama danas presuđuju korporativne politike i ugovorni odnosi između nas i njih u prostoru koji je prerastao u savremenu javnu pozornicu. Korisnik ulazi u ovaj prostor na osnovu adhezionog ugovora (opštih uslova korištenja) koje može samo prihvatiti ili odbiti, bez stvarne mogućnosti pregovora. Takav pristanak, iako formalno dobrovoljan, u suštini je posljedica nužnosti jer su digitalne platforme danas neizostavne za društveni život, posao i političko bivstvovanje. Platforma zadržava moć da tumači vlastita pravila, mijenja ih i primjenjuje prema vlastitim interesima. Kada ukloni sadržaj, ograniči domet ili suspenduje nalog, čini to jednostrano, često bez transparentnog obrazloženja i bez djelotvornog pravnog lijeka. Tek u kontekstu osporavanja odluke platforme, korisnik stiče status pravno relevantnog subjekta u digitalnom prostoru.
Zbog toga je pitanje pravne regulacije platformi postalo ključno za savremenu slobodu govora. Evropska unija je to prepoznala i uvela Digital Services Act (DSA), regulatorni režim koji je stupio na snagu 16. novembra 2022, a od 17. februara 2024. primjenjuje se u punom obimu na sve online platforme.
DSA nastoji ispraviti asimetriju moći u digitalnoj sferi, nameće obavezu transparentnosti moderacije, jasnog obrazlaganja odluka, omogućava korisnicima pravo žalbe, uvodi nadzorne mehanizme i odgovornost posebno velikih platformi. To predstavlja prvi ozbiljan pokušaj da se privatni posrednici, koji su postali ključni upravljači javnog diskursa, približe standardima javnog prava. Ipak, čak i uz DSA, ostaje centralni problem da korisnik i dalje nema punu pregovaračku moć, a platforme i dalje djeluju kao privatni regulatori javne komunikacije. Sloboda govora tako ostaje krhka tačka susreta prava, tehnologije i korporativne infrastrukture.
Kako pravo u najvećoj mjeri poprima svoj stvarni oblik kroz sudsku praksu, predmet Delfi AS protiv Estonije predstavlja jednu od ključnih prekretnica u razumijevanju odgovornosti u digitalnom prostoru.
Ovaj slučaj bio je prvi u kojem je Evropski sud za ljudska prava eksplicitno razgraničio internet kao prostor slobode izražavanja, zaštićen članom 10 Evropske konvencije i njegovih inherentnih rizika, naročito u pogledu brzog i masovnog širenja govora mržnje i poziva na nasilje. Sud je zauzeo jasan stav da profesionalni i komercijalni novinski portali ne mogu u potpunosti izbjeći odgovornost pozivanjem na pasivnu ulogu posrednika, kada organizuju i održavaju sisteme korisničkog sadržaja od kojih ostvaruju ekonomsku korist, a istovremeno zadržavaju određeni stepen kontrole nad tim prostorom.
Time je povučena važna linija između ekonomske isplativosti digitalnog angažmana i obaveze zaštite prava i dostojanstva drugih.
Istovremeno, Sud je izbjegao uspostavljanje opšte i automatske odgovornosti za sve oblike online komunikacije, naglašavajući da se svaka procjena mora zasnivati na konkretnim okolnostima, ulozi platforme i prirodi spornog sadržaja.
Na taj način, presuda Delfi ne zatvara raspravu o slobodi izražavanja na internetu, već je postavlja u okvir koji zahtijeva stalno pravno promišljanje i proporcionalnost.
U digitalnom prostoru, koji je postao savremena javna agora, sloboda govora ostaje temeljno pravo, ali pravo koje se sve češće ostvaruje unutar infrastruktura privatne moći. Upravo zato, izazov savremenog prava nije u ograničavanju govora, već u pronalaženju pravnih mehanizama koji će omogućiti da sloboda izražavanja opstane, a da pritom ne preraste u sredstvo ugrožavanja prava drugih. Ipak, u takvom okruženju, u kojem pravo nužno kaska za tehnološkim razvojem, sloboda govora ostaje i pitanje lične odgovornosti. Onaj ko govori mora biti svjestan ne samo svojih prava, već i moći i posljedica riječi u prostoru koji ne poznaje granice.