Jednom davno davno… Znate već kako počinju bajke? E baš tako. Ali ovo nije bajka. Doduše nisam načisto ni šta je. Vi ćete mi reći.
Vjera, sudbina, slučajnost? A klupko se odmotalo ovih dana sa pireom. Kakvim? Pa krompir pireom. U jednom fensi, ali baš fensi restoranu uz more.
Tišina je i mir. Muzika tiha i lagana, potpuna suprotnost gužvi i hordama turista kojima smo upravo pobjegli. U stalnom sam bijegu od gužve, nadvikivanja, vrištanja po plažama i svega što uz to ide.
I sasvim mi je u redu da mir, tišina i savršena usluga imaju svoju cijenu. Ćeif se uvijek plaća.
Ručamo. Na stolu je krompir pire. Moj. Divan je. Ali ta mala zdjelica košta vjerovali ili ne kao vreća krompira. I to velika vreća. Doduše pire je savršen. Isto tako ga i ja pravim, sa mlijekom i puterom, ručno umućen jer pire se mikserom ne muti, to se zna. Počne da se rasteže ko žvaka, izgubi okus i nije to to. Ne jedem mikserom umućen pire. Nigdje. Prepoznam ga izdaleka.
Daj mi malo pirea! Ne može. Čuj to. Kako misliš ne daš mi pirea? E fino.
To se nikada nije dogodilo. Uvijek isprobavamo jela jedno drugom iz tanjira, dijelimo deserte, šta je sad? Nikada nikome nisam dozvoljavala da uzme nešto iz mog tanjira. Ne volim to. Kako si uspjela sve ove godine da sakriješ tu osobinu od mene? Nikada to nisam primijetio.
Slegnem ramenima. Pa volim te. Biće da je to. Ali ne diraj moj pire. Ide mi uz teleću taljatu u istopljenom kajmaku. Žmu me pogledao svojim nasmijanim plavim očima. Stvarno mi ne daš malo pirea?
I ja šta ću, dodam mu zdjelicu. Ljubav, pa to ti je. Nego, kako mi ne reče da je crkva u kojoj smo juče bili Crkva Svetog Arhanđela Mihaila?
Pa kako ne znaš? Nisi pogledala iznad vrata i vidjela Svetog Mihaila sa zlatnim krilima? Ne. Trebao si mi reći.
Šta se događa? Zašto ti je to tako bitno? Kako se odjednom toliko za Svetog Mihaila raspituješ? Sad ću ti ispričati nešto što ti nikada nisam rekla.
Jednom davno davno, ukrcala sam se na Rodosu na brodić za ostrvo Simi. Prepun brod Grkinja, mladih i starih i ja. One sa metlama u rukama. Samo se ja hladim šeširom. Smiju se, pričaju glasno i sve, ali sve imaju po metlu.
Priđem im. Nasmijem se. Kalimera!
Otpozdrave mi, nasmijane.
Pitam zašto nose metle. Pa je l’ i ti ideš u Manastir Svetog Arhanđela Mihaila na Simi? Idem. Onda si trebala ponijeti metlu.
Kud ćeš bez metle Svetom Mihailu Panormitisu, krste se Grkinje. Pa prepričavaju jedna drugoj na grčkom i vrte glavom gledajući u mom pravcu.
Nosimo metle da ih ostavimo u manastiru, a Sveti Arhanđel Mihailo Panormitis njima pomete grijehe, nesreću, zlo, sve loše energije iz naših porodica i kuća.
Eh kud nisam znala. Ima li tamo metla da se kupi?
A ne, ne. Moraš od kuće da je nosiš. Slušaj, nemaš metlu, ali možeš da zamisliš želju. Šta god. I da znaš, Arhanđel Mihailo će ti je ispuniti, sigurno. Ali znaj, kad ti ispuni želju, a ispuniće, moraš doći ponovo da mu se zahvališ.
Ne da ostaviš novac ili nešto vrijedno. Ne to. Samo dođi i zahvali se.
Tada dok sam prolazila ispod purpurnih bugenvilija ulazeći manastirsko dvorište, imala sam tu jednu želju. Da nađem čovjeka s kim ću biti sretna, ali ono SRETNA. Hepiend. Živjeli su sretno i zadovoljno do kraja njihovih života. E to. Tu sam želju zamislila i nikome nisam rekla. Do danas. Uz pire.
Malo kasnije, Žmu i ja smo se sreli i prepoznali, u trenutku. Ne smijte se, stvarno je tako bilo. Bilo je toliko ludo da mi nećete povjerovati jednom kada se odvažim da to sve napišem. Kako ono kažu, sve ostalo je istorija.
Ali ja više nisam otišla na Simi. Evo skoro dvije decenije su prošle, ja to ne da nisam zaboravila, nego me ta misao proganja. Nisam se zahvalila Svetom Arhanđelu Mihailu. Ali put me nije više nosio ka Simiju iako sam bila par puta dosta blizu.
I evo sada saznam da sam juče bila u Crkvi Svetog Arhanđela Mihajla. Bila, zapalila svijeće, ali nisam rekla hvala. Jer nisam znala gdje sam. Ulazim na sveta mjesta sa ljubavlju u srcu. I priznajem, često ne gledam kako se tačno zove crkva. Greška.
Žmu me gleda preko mog pirea dok ovo sve pričam i kaže, "Sad kad si mi to ispričala, idemo sutra opet. Da se zahvališ. Idemo oboje."
Vruće je, mene su žestoko nažuljale leopard mokasinke jer sam vam prava princeza na zrnu graška. Hodajući taj dan i bježeći od masovnog turizma nažuljali su me rubovi mojih mekanih prošlogodišnjih i baš udobnih leopard mokasinki. Šepam ozbiljno. Ali idemo.
I ustanem rano, izlijepim pete flasterima, obujem patike i krenem. Na moje malo hodočašće. Nedjelja je ujutro. Moramo hodati nekoliko kilometara po vrućini i suncu, ali i popeti se uz ko zna koliko stepenica. Jer na vrhu svih tih stepenice, na malom trgu je crkva.
Uđem u crkvu punu ljudi i nekako me sva ta atmosfera, crkveno pojanje, obgrli i kad sam izašla, shvatim da se ne sjećam jesam li glasno rekla hvala.
Uđem ponovo. I evo ne znam vam opet reći jesam li ili nisam glasno rekla hvala. Ali srcem jesam. Baš glasno. Iz sve snage.
A vi sada pomozite. Šta je ovo bilo sa mojom željom Svetom Arhanđelu Mihailu Panormitisu? Šta mislite?
Da li mi je Sveti Arhanđel Mihailo ispunio želju ili je sve ovo bilo slučajno?
Dok razmišljate, ja odoh u piljaru da za lovu za koju smo mogli poručiti još jedan pire kupim veliku vreću krompira. Da pravim pire cijele sedmice.
I neću lupati glavu i tražiti objašnjenja kako se nešto dogodilo, jednostavno ću biti zahvalna što se dogodilo. To je poenta.
Malo vjera, malo čudo, a onako baš puno, ljubav.
Lav ju
Chic Vanilica