Poput bombe odjeknula je vijest da bi uskoro na vojnom poligonu na Manjači, kod Banjaluke, trebalo da bude organizovana vježba na kojoj će biti korištena municija s osiromašenim uranijumom.
Po objavi informacije svi su bili u šoku, prestravljeni... Svima je u mislima bilo šta poslije vježbe, kakav će uticaj imati radioaktivni materijal na okolinu odnosno ima li tu više smisla živjeti. Mnogima su se vratile i slike iz 1995. godine, kada je NATO bombardovao Hadžiće, Vogošću, Ilijaš, Jahorinu, Pale i Bratunac bombama s osiromašenim uranijumom, koji decenijama uzima danak i to ljudski. Svi su pomislili - zar opet?
I bilo bi tako, siguran sam 100 posto, da mediji nisu objavili informaciju da je na sastanku predstavnika Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH s general-majorem Džonom Gronskim, zamjenikom komandanta Komande američkih kopnenih snaga za Evropu, bilo riječi o ovoj mogućnosti.
Uslijedile su brojne reakcije i pravdanja... Jedni su osuđivali, i to s pravom, jer nije svejedno ako vam na kućnom pragu zasvijetli uranijum i Gajgerov brojač pokaže radioaktivno zračenje, dok su se drugi pravdali da je bio sastanak, ali da nije bilo razgovora o korištenju uranijuma i da se vježba ne može održati bez saglasnosti svih nadležnih. Nažalost, svjedoci smo da je mnogo puta urađeno nešto bez saglasnosti na štetu države, entiteta i građana. Kada se jednom napravi šteta teško se izlazi iz ambisa. Bilo bi po onoj staroj "kasno Marko na Kosovo stiže", čitaj "stigao uranijum na Manjaču".
Sama pomisao da je razmišljano o ovome stvara jezu i kosa vam se diže na glavi, jer šta da mediji nisu objavili informaciju i da je vježba dogovorena?
Svi bi došli na svršen čin. Bilo bi - nisam ja znao, ja sam samo dodavao municiju, nisam pucao. Ali, pucanj bi bio stravičan i ostavio bi nesagledive posljedice na ljude i okolinu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.