ZAGREB- Dok gledam apokaliptične snimke iz Japana, nevoljko mi se vraćaju sjećanja na davne dane Černobilja gdje sam radio na sanaciji tamošnje katastrofe, pomalo sjetno kazuje 47-godišnji llgiz Ishakov.
Kaže da nije ni sanjao da će njegov život obilježiti mjesto koje je ubrzo postalo simbolom najveće tragedije tehnološkog razvoja čovječanstva. Imao je tada 22 godine i studirao nuklearnu fiziku.
- Ne želim zvučati patetično, govori nam IIgiz pomalo fatalistički, ali kad sam se javljao kao dobrovoljac za Černobilj, smatrao sam se spremnim na žrtvu zbog boljitka zajednice. Možda sad to zvuči neozbiljno, ali i moje kolege i ja smo tada mislili - naši očevi su ratovali u Drugom svjetskom ratu, sada je došao red na nas - kaže IIgiz, dok gleda uokvirenu fotografiju svoje troje djece, što ih je dobio nakon Černobilja.
- Kada vidite naše napore i stres koji smo prošli, on je usporediv s onim vojnika na bojištu. Mi nismo Černobilj zvali katastrofom, nego ratom!
U Černobilj je Ilgiz došao i zato što su tražili neoženjene! Iz njegove smjene, od 26-orice dobrovoljaca, tzv. “likvidatora” (onih koji su sanirali nesreću na reaktoru) danas su, (premda, kaže, nisu svi umrli od posljedica zračenja), živa tek njih dvojica!
- Živo se sjećam tog 26. aprila 1986., kao vjerovatno i svi Ukrajinci. Kad se nesreća dogodila, smatrao sam da se radi o nečem nebitnom. Bili smo uvjereni, tako su nas učili, da se našim nuklearkama ništa ne može dogoditi. No, zbog takva stava nisu na vrijeme poduzete neke radnje, što je imalo stravične posljedice.
- U Kijevu, u neposrednoj blizini Černobilja, se osjećala napetost i strah. Urezalo mi se u sjećanje i sramotno ponašanju rukovodilaca koji su svoju djecu potajno slali što dalje od Kijeva. Nas studente završne godine odmah su pozvali u Černobilj.
Ubitačno ozračje
- Krenuli smo tamo odakle su svi bježali. Vozili smo se u blindiranim kolima, gledali tu strašnu nuklearku, svuda oko nas samoća i tišina, i prazni, sablasni, grad Pripjat, gdje su živjeli ljudi zaposleni u elektrani. Nismo smjeli piti vodu. Kao da smo bili bačeni na neki drugi planet. Atmosfera je bila ubitačna. Sretao sam ljude koji su bili ozračeni, ali su ostajali raditi.
- Ni danas se zapravo ne zna ko je kriv. Osudili su direktora i još četiri inženjera na po 10 godina zatvora, ali kasnije se utvrdilo da oni nisu odgovorni. Trebao im je neki Pedro.
- Unatoč svemu, i danas držim da je nuklearna energija nužna za razvoj čovječanstva, a nuklearke nisu ništa opasnije od drugih elektrana - kaže IIgiz Ishakov, koji je radio na sanaciji do 1991. godine, a izabran je i za predsjednika Komsomola NE Černobilj.
- Kada gledam vijesti iz Japana, jedna stvar mi je jasna - mi u Černobilju bili smo tek pijuni. Nisu uopće mislili na ljude, samo je trebalo dokazati Zapadu da se sovjetski čovjek ne boji radijacije. Rušio mi se pojam o SSSR-u, za koji su mi čitavog života tvrdili da je besprijekoran, najbolji, i da je nešto ovakvo nemoguće... Svjestan si da si prevaren! Rušenje tih iluzija na mene je djelovalo jednako pogubno, ako ne i jače od onoga što sam vidio u Černobilju. Osim toga, Japanci su puno bolje organizovani. Doduše, i oni kažu da im ne govore cijelu istinu. Iz iskustva znam da je nekad, u takvim trenucima, bolje i ne znati sve.
- Černobilj je potpuno izmijenio moj život. Oko sitnica se više ne živciram, uživam u svakom danu. Upoznao sam i ljudsku pohlepu i strah, ali i požrtvovnost. Između nas bilo je ljudi koji su tražili da ih se pusti, ljudi koji su odbijali izvršiti neki zadatak, ali sve je to razumljivo. Ni jednog ko je odustao i imao hrabrosti to reći ne osuđujem.
Najveća nuklearna tragedija u istoriji:
1986. - 26. aprila te godine dogodila se katastrofa u Černobilju
4 - Reaktor pod tim brojem eksplodirao je tokom testiranja
50 - ljudi, uglavnom osoblje elektrane i vatrogasci, poginulo na licu mjesta
4000 ljudi preminulo od zračenja, tvrdi WHO
200.000 umrlo prema podacima Greenpeacea