Sukob između Rusije i Ukrajine koji traje posljednjih osam godina doveo je ne samo dvije zemlje, nego i čitav svijet u opasnost.
Ukrajina i Rusija, kao i mnoge druge susjedne zemlje, dijele zajedničko istorijsko nasljeđe.
Koliko ih to nasljeđe povezuje, toliko ih i dijeli.
Ta priča počinje u devetom vijeku sa Kijevom, glavnim gradom današnje Ukrajine.
Kijev je bio glavni grad Kijevske Rusije - prve slovenske države.
Ovu državu osnovao je narod Rus, oko čijeg porijekla se i danas vode naučne rasprave.
Zapadni stručnjaci navode da se radi o izdanku vikinškog plemena Varjaga, dok ruski naučnici tvrde da je u pitanju slovensko pleme, navodi enciklopedija Britanika.
I Rusija i Ukrajina su nastale iz Kijevske Rusije.
Moskva je osnovana u 12. vijeku i tada se nalazila na sjeveroistočnoj granici Kijevske Rusije.
Kijev je osnovan u petom vijeku.
U ovoj državi najviše je bilo pravoslavnih hrišćana.
Godine 988, Vladimir Svjatoslavič ili Vladimir Prvi Veliki, proglasio je hrišćanstvo zvaničnom religijom.
Vladimir je proširio Kijevsku Rusiju i ona je obuhvatala teritorije današnje Bjelorusije, Rusije i Ukrajine, sve do Baltičkog mora.
Bjeloruski, ukrajinski i ruski jezici proistekli su iz mnogih dijalekata koji se govore širom ovih oblasti.
To zajedničko kulturno nasljeđe ujedinjuje ove tri zemlje.
Nedavno je Vladimir Putin najavio da su Rusi i Ukrajinci jedan narod.
Međutim, stručnjaci se ne slažu sa tim.
Kažu da oba naroda potiču iz iste države, ali je istorija Ukrajinaca bila drugačija u posljednjih devet vijekova.
O sudbini ukrajinskog naroda su odlučivale različite sile tokom tog perioda.
Dr Endrju Vilson, profesor ukrajinskih studija na Univerzitetu u Londonu, kaže:
"Važno je Ukrajinu gledati kao komplikovanu slagalicu, kao region ili identitet."
U 13. vijeku, Mongoli su okupirali razne dijelove ruske države.
Međutim, u 14. vijeku, mongolska vladavina je oslabila, što su iskoristile Velika moskovska kneževina i Velika kneževina Litvanija da podijele ruske zemlje.
Kijev i okolinu okupirala je Velika kneževina Litvanija (koja se kasnije pridružila Poljskoj), čiji predstavnici su donijeli renesansu i reformističku ideologiju.
Kasnije je Habsburška monarhija vladala oblastima Galicije i Karpata u zapadnoj Ukrajini.
Kulturno nasljeđe tog perioda još je prisutno na ovim područjima.
"Istorija zapadne Ukrajine se veoma razlikuje od istorije istočne Ukrajine", rekao je istoričar Džefri Hosking za BBC.
Mnogi ljudi u zapadnoj Ukrajini nisu vjernici Ruske pravoslavne crkve, već u unijatskih i grkokatoličkih crkava, čiji vrhovni poglavar je papa.
Osim toga, poluostrvo Krim ima drugačiju istoriju od ostatka Ukrajine, zbog istorijskog nasljeđa Grka i Tatara, kao i perioda pod turskom i ruskom vlašću.
Dvije obale
U 17. vijeku, rat između Poljsko-litvanske unije i ruskih careva doveo je sve oblasti istočno od rijeke Dnjepar pod rusku kontrolu.
Ukrajinci su to područje smatrali njihovom lijevom obalom.
U istom vijeku, postojala je kozačka država u centralnim i sjeverozapadnim oblastima današnje Ukrajine, ali ju je 1764. anektirala ruska carica Katarina Velika.
Ruska vojska je osvojila i dijelove Ukrajine koji su bili pod kontrolom Poljske.
Poslije toga, sprovedena je politika poznata kao rusifikacija.
Ona je podrazumijevala zabranu upotrebe i učenja ukrajinskog jezika, a ljudi su bili pod pritiskom da promjene vjeru i tako je stvorena svojevrsna "mala kasta".
Kada je talas nacionalizma zapljusnuo mnoge zapadne zemlje i prelio se na teritorije Poljske i Austrougarskog carstva, ljudi su sve češće počeli da se izjašnjavaju kao Ukrajinci da bi se razlikovali od Rusa.
Ali 20. vijek je donio boljševičku revoluciju, a sa njom i stvaranje Sovjetskog Saveza, koji je ponovo presložio ukrajinsku slagalicu.
Nerješena slagalica
Josif Staljin, sovjetski lider je pred kraj Drugog svjetskog rata anektirao zapadnu Ukrajinu od Poljske.
Pedesetih godina prošlog vijeka Moskva je ustupila Krim Ukrajini.
Čak i poslije te odluke, region je održavao čvrste veze sa Rusijom, o čemu svjedoči i podatak da je baza Crnomorske flote bila Sevastopolj.
Sovjetska vlada decenijama je pokušavale da energičnije nametne ruski uticaj Ukrajini.
Ukrajina je za to mnogo puta morala da plati veliku cijenu.
Tridesetih godina 20. vijeka, milioni ljudi u Ukrajini, koja je bila dio Sovjetskog Saveza, umrli su od gladi koju je odlukama nametnuo Staljin jer je želio da se seljaci pridruže kolektivnim zadružnim poljoprivrednim gazdinstvima - kolhozima.
Poslije toga, Staljin je u Ukrajinu naselio veliki broj stanovnika iz drugoj dijelova SSSR-a koji nisu znali ukrajinski jezik.
Međutim, kulturološki gledano, sovjetska Moskva nikada nije uspjela da dominira Ukrajinom.
Prema istoričaru Hoskingu, iako su ekonomske, političke i vojne odluke i dalje nametane iz centra u Moskvi, Ukrajina je imala "izvjesnu autonomiju" u oblasti kulture i obrazovanja.
Iako je ruski jezik bio dominantan, dJeca u osnovnoj školi nastavila su da uče ukrajinski.
Mnoge knjige su štampane i na ukrajinskom.
U drugoj polovini 20. vIJeka počeo je da raste i jača nacionalni sentiment, posebno među ukrajinskim intelektualcima.
Greške i duboke podjele
Godine 1991, Sovjetski Savez se raspao i 1997. potpisan je sporazum između Rusije i Ukrajine.
Na taj način je potvrđen integritet granica Ukrajine.
Međutim, u različitim dijelovima zemlje postojale su ozbiljne razlike i pukotine koje su djelovale kao ponor.
Ljudi u istočnom dijelu Ukrajine imaju bliske odnose sa Rusijom, govore ruski i uglavnom su pravoslavci.
U zapadnoj Ukrajini kojom su kroz istoriju vladale Poljska i Austrougarska ima dosta ljudi koji su katolici i govore ukrajinski.
Svako ima sopstveni san: neki žude da se vrate u njedra onoga što smatraju otadžbinom, dok drugi žele da krenu sopstvenim putem, prenosi BBC na srpskom.