BEOGRAD - Rezultati lokalnih izbora u Francuskoj ukazuju na povratak popularnosti desnice u toj zemlji.
Pariski "Mond" (Le Monde) je te izbore opisao kao neku vrstu "političkog zemljotresa".
Ipak, Francuska u tom smislu nije izuzetak, stiče se utisak da se Evropa u poslednjem periodu okreće u pravcu desnih političkih opcija.
Tako je u Njemačkoj na vlasti takozvana "velika koalicija", oblikovana poslije maratonskih pregovora, pošto su zvaničnici Hrišćansko-demokratske unije kancelarke Angele Merkel i predstavnici Socijaldemokrata ostvarili sporazum o formiranju "velike koalicije".
Britanija je 2010. prvi put nakon Drugog svjetskog rata dobila koalicionu vladu, koju čine ministri Konzervativne i Liberalno-demokratske stranke, dok je premijer konzervativac Dejvid Kameron, najmlađi britanski predsjednik vlade tokom poslednja dva vijeka.
Maja 2008. godine stanje je bilo sljedeće: u 15 od tada 27 zemalja Evropske unije (danas sa Hrvatskom 28) na vlasti je bio desni centar, a u još četiri partije desnog centra vladale su u takozvanim velikim koalicijama s ljevicom.
U međuvremenu, situacija se promijenila u Francuskoj gdje je socijalista Fransoa Oland pobjedio Nikolu Sarkozija.
U Danskoj 2011. godine, poslije skoro deset godina u opoziciji, blok partija lijevog centra predvođen Socijaldemokratama koje vodi Hele Torning-Šmit (prvi put žena premijer u toj zemlji), pobjedio je na parlamentarnim izborima. Dotadašnji premijer Lars Loke Rasmusen podnio je ostavku nakon poraza njegove koalicione vlade desnog centra.
Ponegdje je vlada manjinska, kao u Švedskoj, od oktobra 2010. gdje je na vlasti koalicija desnog centra na čelu sa Frederikom Rajnfeltom.
On je u svom drugom kabinetu zadržao ključne ljude, uključujući ministra spoljnih poslova i ministra finansija, ali su promjenjeni ministri za finansijska tržišta, socijalno osiguranje, infrastrukturu i visoko obrazovanje, a formirana su i tri nova mjesta vladi.
Norveška, koja nije članica EU ali je uticajna država, i ima značajan položaj u NATO-u, prošle jeseni je dobila desnu vladu premijera Erne Solberg.
Konzervativna stranka Solbergove je na vlasti zajedno sa strankom "Napredak", odnosno Partijom progresa, koja je prvi put tokom 40 godina postojanja zastupljena u Vladi. Do tada je na vlasti bila vlada lijevog centra premijera Jensa Stoltenberga.
U tom smislu, Norveška je pokazatelj da politički prijelom ka desnici nije nužno plod ekonomske krize, nego, vjerovatnije, svojevrsni izraz nacionalne frustracije, nezadovoljstva gubljenjem nacionalnog identiteta i uopšte trendovima globalizacije. Na sličnim osnovama, i kao izraz sličnih okolnosti, Nikola Sarkozi je pobjedio na izborima u Francuskoj 2007. godine.
Desni centar trenutno ima predsjednika vlade u brojnim evropskim zemaljama, u Njemačkoj, Britaniji, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Holandiji, Finskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Španiji, Grčkoj, Irskoj.
Lijevi centar nalazi se na vlasti u Francuskoj, Italiji, Portugaliji, Českoj, Slovačkoj. Tako je u Italiji predsjednik vlade, od februara ove godine, Mateo Renci, koji sebe deklariše kao predstavnika lijevog centra. U nizu zemalja na vlasti su koalicije u kojima je desnica ima bitnu ulogu, poput recimo Austrije.
U Evropskom parlamentu, oktobra prošle godine nalazilo se 766 poslanika raspoređenih u sedam poslaničkih klubova: desne, narodnjačke i konzervativne stranke imale su 273 poslanika, socijaldemokratske 193, dok je liberala bilo 85.
Naredni izbori za EP dogodiće se u maju, i ukupno će nakon tih izbora Evropski parlament imati 751. poslanika.
Odavno je vidno da klasične, starinske, političke odrednice na "lijevo" i "desno" ne omogućavaju potpuno jasno viđenje čitave lepeze političke ponude.
U političkoj teoriji uzima se da je određenje te vrste plod Francuske revolucije, kada su se rojalisti prilikom sjedenja u predstavničkom tijelu, odnosno Skupštini, po pravilu nalazili na desnoj strani.
Većina političkih aktera bez mnogo dileme u savremenom svijetu sebe svrstava (ili deklariše) kao nekakav "politički centar" lijevi ili desni, i kako se čini sve je teže odrediti suštinske razlike među njima.
U vodećim evropskim zemljama više je nego vidno da su te razlike sve bleđe.
Nadalje, očigledno je da se osnovne vrijednosti neoliberalnog ekonomskog koncepta ni sa jedne strane političkog spektra ne dovode u pitanje, što sasvim izvjesno ukazuje da tradicionalne političke klasifikacije nisu više tako jasne.
Denis Mekšejn, laburistički poslanik u Britaniji, i negdašnji ministar za evropske poslove, svojevremeno je stanje duhova na političkoj sceni savremene Evrope opisao tumačenjem da Konzervativci koji su trenutno koalicioni partner u Engleskoj i koji su na vlasti u većem dijelu Evropske unije, nisu više ni nalik negdašnjim vizionarima, poput Vinstona Čerčila u Britaniji, Šarla de Gola u Francuskoj ili Konrada Adenauera u Njemačkoj.