KARAKAS - Iako venecuelanska vojska možda i nije jedna od najbrojnijih armija na južnoameričkom kontinentu, kada je riječ o vojnoj tehnici i naoružanju može se, kako ocjenjuju analitičari, bez previše skromnosti svrstati u jednu od najmoćnijih.
Glavni adut je avijacija, na čelu sa ruskim višenamenskim lovcima Su-30MK2V.
Većina kopnene tehnike venecuelanske vojske je ruskog porijekla, a osovinu armije čine 92 tenka T-72B1V i 123 jedinice ruskih modernizovanih amfibijskih borbenih vozila pješadije BMP-3M sa ojačanom konstrukcijom, kao i sa ugrađenim najnovijim sistemom za nišanjenje.
Oklopni pul čini i 114 transportera BTR-80A, koji za razliku od svojih prethodnika imaju snažnije motore i jače naoružanje. Ne treba zanemariti ni preostalu tehniku koje je Venecuela svojevremeno nabavila od Francuske i Kine — 80 tenkova AMX-30 visoke pokretljivosti, kao i nekoliko desetina kineskih oklopnjaka.
Okosnicu artiljerijskog naoružanja čine 50 samohodnih haubica "Msta-S", kalibra 152 milimetra, 24 mobilnih višecjevnih raketnih sistema "Grad", kalibra 122 milimetra, i 12 teških višecevnih bacača raketa "Smerč", kalibra 300 milimetara. Tu su i artiljerijske baterije manjih kalibara, a pored ruskih Venecuela na raspolaganju ima i francuske i američke sisteme, ali njihov broj nije poznat.
Kada je riječ o avijaciji, venecuelanska vojska na raspolaganju ima desetak ruskih borbenih jurišnih helikoptera Mi-35M2, čija je glavna odlika da uništavaju oklopna vozila i tenkove, zatim je tu i 16 višenamjenskih helikoptera Mi-17B5 povećane nosivosti, koji su u stanju da prevezu 36 vojnika u punoj opremi, kao i tri teška dvomotorna transportna helikoptera Mi-26, a ne treba zanemariti ni 40 lakih američkih helikoptera "Bel" i "Sikorski".
Glavni adut avijacije su ruski višenamjenski lovci Su-30MK2V, dvomotorni borbeni avioni generacije četiri plus, koje karakterišu vrhunske manevarske sposobnosti, kao i veliki radijus dejstva, savremena oprema i motori. Sposoban je da upravlja formacijom presretača kao komandni avion, ali i da funkcioniše samostalno, i to na velikim udaljenostima od svoje baze, u svim vremenskim uslovima, i danju i noću.
Pored toga, tu je i 19 američkih višenamjenskih lovačkih aviona F-16A, koji jesu nešto stariji, ali su i dalje poprilično opasni jer su zamišljeni kao laki, dnevni lovci velike manevarske sposobnosti, prije svega namijenjeni za borbu u vazdušnom prostoru. Kada je riječ o transportnoj avijaciji, venecuelanska vojska raspolaže sa 40 aviona, koje je svojevremeno kupila iz Amerike, Kine, Njemačke i Velike Britanije.
Venecuela ima i mornaricu, koja jeste poprilično skromna, ali je i dalje dovoljno jaka da pruži svu neophodnu odbranu na vodi, ali i da osigura stratešku poziciju. Riječ je o tri raketne fregate tipa "Lupo" italijanske proizvodnje, dvije njemačke torpedne dizel podmornice tipa 209 i 15 patrolnih artiljerijskih plovila.
Najjaču stranu venecuelanske vojske čini — odbrana, a prije svega protivvazdušne snage koje predstavljaju izuzetno jak "obuzdavajući" faktor. Svi sistemi raspoređeni su u pet brigada na čelu sa dvije divizije ruskih protivvazdušnih sistema S-300BM — ukupno osam baterija koje su u stanju da obaraju vazdušne mete na udaljenosti od 250 kilometara i na visini od 25 metara do 30 kilometara.
Pored toga, S-300BM je izuzetno dobro zaštićen od radioelektronskih uređaja koji mogu biti ugrađeni na avionima potencijalnog neprijatelja, a veoma je efikasan i protiv aviona sa smanjenom vidljivošću, kao i protiv balističkih raketa.
PVO snage na raspolaganju imaju i 12 ruskih sistema "Buk-M2E", kao i 24 modernizovana sistema S-125 "Pečora-2M", sistem čiji je brat blizanac "Neva-M" u Srbiji 1999. godine oborio čuveni američki F-117A.
Posljednju liniju PVO odbrane čine 12 takođe ruskih raketnih kompleksa "Top-M1", kao i nekoliko hiljada prenosnih raketnih sistema "Igla-S". Oružane snage Venecuele imaju i šest radarskih stanica kineske proizvodnje JJL-1 i JJ-11B, koje su u stanju da "vide" sve što se kreće na nebu u prečniku od 300 kilometara.
Generalni direktor Latinoameričkog centra u Rusiji Jegor Lidovskoj toliku prisutnost ruskog naoružanja u arsenalu venecuelanske vojske objašnjava dolaskom prethodnog venecuelanskog lidera Ugo Čaveza na vlast 1999. godine, od kada je vojna saradnja dvije zemlje doživjela nevjerovatnu ekspanziju.
"Čavez je veoma dobro znao da će Amerikanci prije ili kasnije poželjeti da zavladaju venecuelanskim nalazištima nafte, zato je i učinio sve što je mogao da opremi vojsku najmodernijim naoružanjem, da učvrsti njen moral i jedinstvo, kao i da je podigne na novi nivo", ukazuje on.
Lidovskoj navodi i da je venecuelanska vojska, ako se izuzmu SAD i Kanada, broj jedan u cijeloj Americi kada je riječ o moralu među vojnicima.
"Upravo je zato, pored oružja, glavni adut venecuelanske vojske upravo njena posvećenost idejama koje je u vojsku, ali i narod udahnuo Čavez", tvrdi on.
Lidovskoj dodaje i da je venecuelanska vojska, za razliku od mnogih armija svijeta, izgrađena na ideji jedinstva i nezavisnosti, stoga je i spremna da brani svoju zemlju do posljednje kapi krvi.