LONDON- Američki časopis "Tajm" objavio je svoju listu 15 najpoznatijih svrgnutih svjetskih diktatora opisujući način na koji su svrgnuti ili okončali život.
Na vrhu liste je ubijeni libijski vođa Moamer Gadafi, a među navedenim diktatorima su Sadam Husein, Slobodan Milošević, Hosni Mubarak, Adolf Hitler, Nikolae Čaušesku, Pol Pot, Benito Musolini, Ferdinard Markos, Mobutu Seseseko, Idi Amin, Antonio Salasar, Afredo Stresner, Fulgensio Batista, i Žan Klod Divalije.
Libijci su 20. oktobra izašli na ulice da proslave pad Moamera Gadafija koji je vladao njihovom zemljom 42 godine, a ubijen 20. oktobra kada su pobunjeničke snage zauzele njegov rodni grad Sirt, piše "Tajm."
List podsjeća da je Gadafi došao je na vlast državnim udarom1969. g. kada je imalo samo 27 godina. Postavljen je za komandanta oružanih snaga i predsjednika novoformiranog Revolucionarnog komandnog savjeta. Vremenom je ukinuo američke i britanske baze, parlament, političke stranke, sindikate i nevladine organizacije, iznosi se u tekstu.
Nije želio političku titulu, više je volio ga zovu jednostavno "Brat vođa." Uprkos tome, u Libijskoj "džamahiriji" samo mala grupa ljudi, uglavno članova njegove porodice učestvovala je u vlasti nagomilavši ogromno bogatstvo zahvaljujući velikim naftnim rezervama, devetim u svijetu, dodaje američki nedjeljnik.
Američkim snagama je trebalo tri nedjelje da zbace režim iračkog lidera Sadama Huseina u aprilu 2003.godine, ali je on nestao prije nego što su američki marinci pomogli iračkom narodu da prevrne Sadamov kip u centru Bagdada, 9. aprila te godine, podsjeća list.
Tokom narednih sedam mjeseci, američke snage su ubile Sadamove sinove Udaja i Kusaja i pokrenule potragu za svrgnutim iračkim liderom u njegovom rodnom gradu Tikritu, gdje su ga američki specijalci u decembru 2003.godine doslovce izvukli iz rupe u zemlji na periferiji Tikrita. Sadamu je suđeno za ratne zločine a tri godine kasnije je pogubljen vješanjem, podsjeća "Tajm."
U svom izdanju od 7. maja 1945. godine "Tajm" je za Adolfa Hitler objavio: "Ako je zaista mrtav, nada većeg djela čovječanstva je ostvarena. Rijetko kada su toliki milioni ljudi tako nepomirljivo željeli smrt jednog čovjeka. "
Iako će biti potrebne godine da se saznaju pune razmjere i svi užasi Hitlerove vladavine Trećim rajhom, već je u proljeće 1945. godine dok su se Amerikianci i njihovi saveznici približavali Berlinu, bilo jasno da će rušenje Hitlera sa vlasti biti neophodno kako bi se okončao svjetski rat.
Hitler je na kraju poštedio svijet suđenja za ratne zločine oduzevši sam sebi život. "Rijetko kada je u istoriji, čak u novije vrijeme, tako beznačajan i mostruozan čovjek, tako apsolutno vladao jednom velikom nacijom", pisao je u to vrijeme "Tajm."
List navodi da je za razliku od misterije koja je okruživala smrt Hitlera, nesporan način na koji je završio italijanski fasištički diktator Benito Musolini - pred kraj rata, u aprilu 1945., uhvatili su ga i pogubili komunistički partizani u blizni jezera Komo a tijelo mu je obješeno za noge na trgu Loreto u Milanu.
"Musolini je posadio rak koji se proširio izvan njegove rodne zemlje u Njemačku, Španiju, Centralnu Evropu i Balkan", pisao je "Tajm" 1943 uz ocjenu da je njegovo uklanjanje na izvjestan način bilo preliminarno uklanjanje malignosti koja je u tom trenutku još pogađalo čovečantvo.
"Tajm" piše da je tokom četvorogodišnje vladavine Pola Pota u Kambodži, u ubistvima, mučenjima, izladnjivanjem i od bolesti umrla gotovo četvrtina od sedam miliona stanovnika te zemlje. On je osvojio vlast 17. aprila 1975. g. i kao premijer ispred Crvenih kmera naredio povratak na poljoprivredno društvo na silu ispraznivši gradove.
Gradsko stanovništvo i intelektualci natjerani su na prisilni rad u zatvorima poput zloglasnog Tuol Slenga, gdje su ljudi sortirani i upisivani prije nego što bi bili poslati na "polja smrti".
Vijetnamska vojska je 25. decembra 1978. godine napala Kambodžu i, uprkos protivljenju Kine i SAD, zauzela je prestonicu Pnom Pen i natjerala Pola Pota na bjekstvo. Uprkos tome Pol Pot je predvodio je Crvene Kmere do 1997.godine, kada su ga se njegovi sljedbenici odrekli i odredili mu kućni pritvor. Umro je 15. aprila 1998. godine, iznosi se u tekstu.
Osam godina vladavine Idi Amina Ugandom, bilo je obilježeno korupcijom, kršenjima ljudskih prava i etničkim progonom u kom su desetine hiljada stanovnika indijskog porijekla protjerane i masovnim ubistvima, navodi Tajm.
Zbog paranoičnog straha i neracionalnog ponašanja Idi Amin se distancirao od mnogih svojih sljedbenika i krajem 1970-tih je ostao usamljen na vlasti. Na kraju ga je zbacila grupa njegovih ljudi uz pomoć vojske Tanzanije i ugandskih izbjeglica. Utočište mu je u početku pružio Moamer Gadafi u Libiji, a zatim je prešao u Saudijsku Arabiju gdje je umro 2003. godine, piše list.
Arhetipski afrički diktator Mobutu Seseseko, vojni oficir došao je na vlast u Kongu, zbacivši levičaskog lidera Patrisa Lumumbu. Uz podršku Zapada , Mobutu je vladao četiri decenije, uprkos brojnim izvještajima o zloupotrebama i kršenju ljudskih prava, podsjeća Tajm.
Njegovom padu doprinijela je sprega ozlojeđenog naroda i vojne pobjede oružanih snaga vjernih Lorenu Kabili. Ubrzo nakon odlaska sa vlasti 1997. godine Mobutu je umro od raka prostate u izgnanstvu, navodi nedjeljnik.
"Tajm" podsjeća da je predsjednik Srbije Slobodan Milošević otišao sa vlasti "sudbonosnog dana" sredinom oktobra 2000. godine kada su stotine hiljada građana Srbije "jurnula na sjedišta njegovog režima u Beogradu", zapalivši parlament i zatvorivši državnu televiziju. "Što je mnogo mnogo je," uzvikivali su riješeni da ponište namještene izborne rezultate i okončaju njegovu vladavinu, navodi nedjeljnik.
Prema pisanju Tajma, "prkosni diktator čiji je nacionalizam djelimično doveo do raspada Jugoslavije i godina krvavog sukoba, jedva je priznao poraz".
Zbog masovnih grobnica i ratnih zločina koji se povezuju sa njegovim režimom izveden je pred međunarodni sud. Suđenje je trajalo pet godina do njegove smrti u pritvorskoj jedinici 2006.
Nikolae Čaušesku koji je neprikosnoveno vladao Rumunijom 24 godine, bio je na čelu represivnog režima poznatog po najstrašnijoj tajnoj policiji u Istočnom bloku i tokom njegove vladavine Rumunija je bila jedina zemlja Evrope gdje je vladala glad. Tokom 1970- ih godina, protraćio je 10 milijardi dolara zajmova sa Zapada a zatim je 1981. postavio zemlji nerealan cilj da taj dug vrati do kraja decenije, piše Tajm.
U decembru 1989. godine kada su protesti protiv državne represije i loših uslova života zahvatili Bukurešt, Čaušesku i njegova žena Elena pobjegli su iz prestonice, ali ih je policija, ipak, pronašla i uhapsila. Osuđeni su na smrt i pogubljeni na Božić iste godine, iznosi se u tekstu.
Nedjeljnik piše da je naredni na listi diktatora, Hosni Mubarak, po nekim tvrdnjama preživao šest atentata. Zbačen je 11. februara ove godine poslije višenedeljnijh protesta. Počeo je političku karijeru kao potpredsjednik zemlje 1975.godine i postao je predsjednik šest godina kasnije, poslije ubistva Anvara Sadata.
Četiti puta je pubeđivao na izborima, ali je tek 2005.godine dozvolio druge političke kandidate. Politika dobrih odnosa sa SAD donijela mu je milijarde dolara pomoći a zauzvrat je održavao dobre odnose da Izraelom i držao islamske ekstremiste pod kontrolom.
Tajm podsjeća da, po izbijanju protesta, Mubarak nije želio da ode sa vlasti uprkos pogoršanom zdravstvenom stanju. Bivši egipatski prdsednik je sada optužen za izdavanje naredbe za nasilno gušenje protesta ali je ishod suđenja neizvjestan zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja, navodi list.
Tajm iznosi da je haićanski vladar Žan Klod "Bejbi Dok" Duvalije postao najmlađi predsjednik na svijetu kada je preuzeo vlast nad Haitijem poslije smrti svog oca Fransoa 1971. godine. Poslije početnih pokušaja reformi, do kraja vladavine je ipak uglavnom, koristio sve metode očevog diktatorskog režima.
Živio je raskošno u situaciji kada su milioni Haićana živjeli su u potpunom siromaštvu. Zbog velikih narodnih protesta 1986. godine, bio je primoran da sa ženom pobjegne u Francusku, ali se vratio 2011. Očekuje se da će Bejbi Dok biti optužen za korupciju i pronevjeru, navodi se u tekstu.
Filipinski predsjednik Ferdinard Markos zaveo je diktaturu u septembru 1972. godine, poslije propalog pokušaja atentata na jednog od njegovih glavnih pomoćnika, proglasivši vanredno stanje.
Na početku njegove vladavine inflacija je pala, a državni prihodi su porasli ali su široko rasprostranjena korupcija i odlivanje milijardi dolara državnog novca na Markosove tajne račune, potkopali njegov legitimitet. Markos bježi iz zemlje poslije neuspjelog pokušaja da pobjedi na izborima 1986.godine. Umro je tri godine kasnije na Havajima.
Tajm među diktatorima navodi i Fulgensia Batistu koji je u dva navrata bio vladar Kube dok ga nisu zbacili komunisti predvođeni Fidelom Kastrom. Na listi su još portugalski diktator Antonio Salaasr koj je vladao od 1932. do 1968. i paragvajski vladar Alfreda Strosnera koji je došao na vlast u tipičnom južnoameričkom državnom udaru 1954. godine.
Poput ostalih latinoameričkih autokrata, Strosner je uživao podršku Vašingtona zbog propagiranja antikomunizma. Držao je zemlju u gotovo stalnom "stanju opsade" čak četiri decenije a zbačen je sa vlasti 1989.godine. Umro je u izgnanstvu u Brazilu.