Svijet

Objavljena tajna njemačka dokumenta o raspadu Jugoslavije

Objavljena tajna njemačka dokumenta o raspadu Jugoslavije
Foto: Arhiva | Objavljena tajna njemačka dokumenta o raspadu Jugoslavije
N.N.

Od početka godine dokumenta njemačkog Ministarstva spoljnih poslova o procesu priznavanja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 1991. dostupna su javnosti.

Da li je Njemačka kriva za izbijanje najgorih ratova u Evropi do danas od 1945. godine? Snosi li njemačka politika odgovornost za raspad jedne države, za višegodišnje krvoproliće s brojnim pokoljima, za više od 120.000 mrtvih i stotine hiljada protjeranih i izbjeglica? Kada bi oni koji optužuju bili u pravu, to bi značilo da je Savezna Republika Njemačka agresivna razbojnička država koja bezobzirno započinje ratove.

To otprilike tvrdi legenda koja se širi već decenijama u raznim varijantama, ali u osnovi uvijek govori kako je Njemačka 1991. godine "preuranjenim priznanjem Hrvatske i Slovenije" pokrenula krvavi raspad Jugoslavije. U zavisnosti od zagovornika, taj narativ proteže se sve do danas, pa se Berlin tako može djelimično učiniti odgovornim i za aktuelne sporove na Balkanu, piše DW.

Među onima koji zastupaju takve optužbe su i umovi kao što je američki lingvista Noam Čomski. On tvrdi da je politika Bona 1991. bila "recept za građanski rat" u Jugoslaviji. Godinama on neuvijeno insinuira da su Helmut Kol i njegov ministar spoljnih poslova Hans-Ditrih Genšer, kao neku vrstu nastavka Hitlerove osvajačke politike, oživjeli savez koji je Njemačka imala od 1941. do 1945. sa zločinačkom i ubilačkom hrvatskom ustaškom državom. Njemačka je navodno željela rat na Balkanu kako bi na ruševinama multietničke socijalističke države povratila prevlast u jugoistočnoj Evropi.

Nije svaka apsurdna tvrdnja vrijedna raskrinkavanja, ali Čomski u tom uvjerenju nije sam. Knjige, članci i navodno naučni prilozi o "njemačkom razaranju Jugoslavije" čine teško preglednu zbirku prebacivanja krivice sa stotinama tekstova. Nije iznenađujuće to da su bivši akteri, poput francuskog predsjednika Fransoa Miterana ili britanskog premijera Džona Mejdžora, kasnije u memoarima ili intervjuima pothranjivali različite varijante te legende.

Od 1992. godine su Pariz, a prije svega London, igrali kobnu ulogu u Bosni i Hercegovini i sa toga su kasnije pokušavali da skrenu pažnju. Kada je "Mond" 1991. bio uvjeren da se ponovo čuju njemačko-hrvatska nacistička zvona ili kada je britanski publicista Miša Gleni u "New York Review of Books" optužio Njemačku da je priznala Hrvatsku i Sloveniju u političkom aktu "sumnjive moralne vrijednosti" i ne obazirući se na demokratske standarde, to su bili primjeri novinarskog pisanja na način koje je i danas prisutan: Njemačka je kriva. I na njemačkom govornom području to gledište do dan-danas ima svoje pristalice.

Ali, zagovornici teze o destruktivnoj njemačkoj posebnoj ulozi do sada su bili uskraćeni za jedan centralni izvor: dosijei pohranjeni u političkom arhivu njemačkog Ministarstva spoljnih poslova nisu bili dostupni. Oni su otvoreni tek od početka godine, nakon uobičajenog perioda blokiranja od 30 godina - i svako ko prouči materijal vidjeće da nema nikakvih naznaka koje bi potkrijepile tvrdnju da je Bon namjerno doveo do razbijanja Jugoslavije 1991. godine. Baš suprotno: stotine izvještaja o stanju na terenu iz njemačke ambasade u Beogradu i generalnog konzulata u Zagrebu, bilježaka, transkripata sastanaka u kabinetu ministra, zapisnika Kolovih i Genšerovih razgovora sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, njegovim hrvatskim pandanom Franjom Tuđmanom i drugim akterima u Jugoslaviji, sugerišu da Bon dugo, predugo nije htio da uvidi da se jugoslovenska država, decenijama cijenjena kao nesvrstani faktor stabilnosti, nije mogla spasiti, već i zbog toga jer vlasti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani iz različitih razloga uopšte nisu ni htjele da je spasu.

Tačno je, međutim, da se njemačka pozicija promijenila pod utiskom eskalacije sukoba. Stav koji se još uvijek čvrsto branio početkom 1991, da se Jugoslavija mora sačuvati po svaku cijenu, postupno je gubio podršku, iako se prije svih njemačka ambasada u Beogradu držala fikcije da se jugoslovenska država može nekako zakrpiti i protiv volje njenih najvećih naroda. Budući da se to iz dana u dan pokazivalo kao sve iluzornije, u jesen 1991. prevladala je druga linija. Kol i Genšer došli su do zaključka da bi priznanje Slovenije i Hrvatske predstavljalo manje zlo u jugoslovenskoj dilemi. Nakon toga su bili spremni - i u toj tački je bajka o samostalnom njemačkom djelovanju donekle tačna - da brane svoje stajalište od prigovora iz Vašingtona, Londona i Pariza.

Očuvanje Jugoslavije je interes Zapada

Međutim, još početkom 1991. Bon je slijedio jednu drugu liniju. Među mnogim dokumentima koji to dokazuju je bilješka Ministarstva spoljnih poslova od 4. januara 1991, napravljena u okviru pripreme za predstojeće francusko-njemačke konsultacije, koje su trebale da uključuju i usaglašavanje stavova o Jugoslaviji. U njoj se navodi njemački stav: "U interesu evropske stabilnosti, interesi Zapada moraju i dalje da budu usmjereni na očuvanje Jugoslavije." Tako je bilo i krajem mjeseca kada je njemački ambasador u Beogradu Hansjerg Ajf napisao izvještaj Bonu u kojem je sažeo pedesetominutni razgovor koji je vodio s Franjom Tuđmanom u Zagrebu.

U svom standardnom šifriranom teleksu, koji je zaprimljen u Bonu 30. januara, ambasador izvještava da je Tuđman nakon razgovora odletio u Beč, "gdje su ga primili predsjednik Valdhajm i kancelar Vranicki". U Bonu su u to vrijeme još uvijek striktno odbijali susret s Tuđmanom na najvišem nivou, kako ne bi bili optuženi za miješanje u jugoslovenske unutrašnje stvari. Ajf sugeriše da bi možda bilo dobro da Bon slijedi primjer Beča i razmisli o "popuštanju dosadašnjeg standard". Međutim, to ne nailazi na dobar odjek. Jedan službenik - vjerovatno Mihael Libal, šef odjeljenja za Balkan u njemačkom Ministarstvu spoljnih poslova - komentariše prijedlog rukom uz opasku: "Austrija NIJE mjerilo za nas!"

I Tuđmanovi pokušaji da zaobilaznim putem dođe do direktnog susreta s Kolom i Genšerom su propali. O tome svjedoči izvještaj njemačkog ambasadora pri NATO u Briselu Hansa-Fridriha fon Pleca. On je 26. februara izvijestio Bon da je na "privatnom ručku" ambasadora NATO bilo riječi i o tome da je generalni sekretar NATO Manfred Verner suočen s Tuđmanovim zahtjevom za razgovore "putem 'privatnih kanala' (očigledno preko bavarskih predstavnika)". "Njegova - negativna - reakcija naišla je na nepodijeljeno odobravanje", izvještava Fon Plec.

Čak i kada su Slovenija i Hrvatska 25. juna 1991. proglasile nezavisnost, stav Bona ostao je negativan. Još istog dana su ambasador Ajf u Beogradu i generalni konzul Hans Julius Bolt u Zagrebu dobili iz Bona uputstva pod naslovom "Izjava za novinare". Na sva pitanja o njemačkom gledištu trebalo je odgovoriti: "Njemačka savezna vlada, zajedno sa svojim partnerima u Evropskoj zajednici, uvijek se zalagala za očuvanje jedinstva Jugoslavije na demokratskim osnovama i uz poštovanje ljudskih i manjinskih prava… Pitanje priznavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske trenutno se ne postavlja."

Za internu upotrebu u razgovorima s jugoslovenskim političarima, Bon diplomatama predlaže i sljedeći argument: s obzirom na to da se ne može predvidjeti hoće li ostale jugoslovenske republike da prihvate odvajanje Hrvatske i Slovenije, "rano priznanje predstavljalo bi miješanje u unutrašnje stvari Jugoslavije. U svakom slučaju, ostvarivanje prava na samoopredjeljenje ne može se posmatrati odvojeno od obaveze uzdržavanja od jednostranih radnji na štetu ostalih pripadnika multietničke države i nastojanja da se s njima nađe sporazumno rješenje." Dva dana kasnije, u izvještaju o situaciji stoji da su Genšer i italijanski ministar spoljnih poslova Đani de Mikelis telefonom uvjeravali jugoslovenskog ministra spoljnih poslova Budimira Lončara da će "samo Jugoslavija biti priznata. Oba ministra podržavaju proces demokratizacije u Jugoslaviji i njenu teritorijalnu cjelovitost."

"Raspad i ponovno uspostavljanje Jugoslavije. Teze i antiteze"

Ali, interno je već u to vrijeme unutar njemačkog Ministarstva počelo da dolazi do promjene u razmišljanju. Potvrda za to je tekst pod naslovom "Raspad i ponovno uspostavljanje Jugoslavije. Teze i antiteze", koji ima 13 stranica i klasifikovan je kao "Tajno. Samo za službenu upotrebu". Taj dokument, što je sasvim neuobičajeno, nije ni datiran, ni potpisan, niti je zabilježeno iz kog odjeljenja dolazi. Osim toga, ne postoji ni spisak osoba koji bi upućivao na to koliko je širok krug ljudi koji ga je dobio. No, s obzirom na to kako je dokument arhiviran, može se pretpostaviti da je bio napisan u junu i da je došao iz Štaba za planiranje.

To je neka vrsta trusta mozgova Ministarstva spoljnih poslova koji ima zvaničnu dozvolu za nesputano, neortodoksno i slobodno razmišljanje. Oslobođeni ograničenja i obzira koji proizlaze iz svakodnevnog rada, tu okupljene pametne glave trebalo bi da razmišljaju nekonvencionalno i analiziraju sve moguće scenarije spoljnopolitičkog razvoja neke situacije. U tom tekstu se porede argumenti za i protiv priznanja Slovenije i Hrvatske.

Protiv priznanja raspada Jugoslavije, odnosno zalaganja za neku "obnovu" Jugoslavije, govori procjena da u tom slučaju preti rat. Mora se obezbijediti da Hrvati i Srbi "ponovo ne podlegnu iskušenju i pokušaju da anektiraju Bosnu i Hercegovinu, uključujući i muslimane koji tamo žive", navodi se. Osim toga, važno je uključiti Srbiju: "Izolovana Srbija vjerovatno će pokazati još manje sklonosti za reviziju svoje politike na Kosovu, od Srbije koja, zajedno s drugim republikama, pokušava da se približi Evropi." Zato se Jugoslavija, "u nekom obliku", mora sačuvati, jer su, "s izuzetkom centralne Srbije, krajevi u kojima žive Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani toliko međusobno isprepleteni, da je stvaranje čistih nacionalnih država nemoguće", navodi se u toj argumentaciji, piše DW.

Promjena stava

U mjesecima koji su uslijedili, međutim, u Bonu su sve više na težini dobili oni argumenti izloženi u dokumentu, prema kojima bi priznanje Hrvatske i Slovenije bilo manje zlo. Između ostalog, tu se ukazivalo na drastičan pad autoriteta jugoslovenske vlade, koja gotovo da više i nema nikakvog uticaja na republike. Pritom su anonimni autori sve samo ne oduševljeni krajem Jugoslavije koji je bio na pomolu: "Svakako je jasno da bi međunarodnoj zajednici, a posebno Evropskoj zajednici, bilo lakše da imaju posla s jednom jugoslovenskom državom, nego s nizom manjih, nužno nestabilnih i u nekim slučajevima (Bosna i Hercegovina, Makedonija) jedva održivih država nasljednica", navodi se.

Ali potom se u tekstu dodaje: "Ako ovo bude vodeće načelo našeg ponašanja prema pojedinim jugoslovenskim narodima, a da pritom ne pokažemo barem razumijevanje za brige i želje nesrpskih naroda, mogli bismo se naći pod sumnjom da cinično stajemo na stranu jačeg, dakle Srbije." Zato Hrvatska mora Srbima da prizna pravo na "stvarnu političku autonomiju" na svojoj teritoriji, "koja garantuje fizičku zaštitu, te ekonomski i kulturni razvoj u nesmetanom kontaktu sa svojim sunarodnicima u Republici Srbiji."

Ta promjena stava može se razumjeti prije svega kada se ima na umu razvoj događaja u Jugoslaviji u drugoj polovini 1991. godine. Kao reakcija na slovenačko proglašenje nezavisnosti, "Jugoslovenska narodna armija", koja je tada već bila pod velikom dominacijom Srba, pokušala je u takozvanom desetodnevnom ratu da povrati kontrolu nad Slovenijom i jugoslovenskim granicama. Genšer je bio ogorčen. Razmještanje vojske "nije ničim, apsolutno ničim opravdano", rekao je 1. jula uoči sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu.

Tuđman u Bonu: bez crvenog tepiha

Jedna od posljedica postupne promjene kursa u Bonu bilo je i to da Tuđmanovi pokušaji da se sretne s Kolom i Genšerom više nisu bili glatko odbijani. Poslije razgovora u Beču, Budimpešti i Londonu, te nakon što su ga u Italiji primili i predsjednik Frančesko Kosiga i premijer Đulio Andreoti, Tuđman je 18. jula mogao da dođe na razgovore i u Bon. Ali pritom se htjelo da se osigura da on to ne može da shvati kao potvrdu njemačke spremnosti da prizna hrvatsku želju za samostalnošću. U podnesku kancelarskom uredu od 4. jula, Odjeljenje 215 Ministarstva spoljnih poslova, koje je nadležno za Jugoslaviju, sastavilo je u vezi s tim prijedloge i pritom upozorilo da je važno "izbjeći svaki privid priznanja. Puki razgovori, na šta smo načelno spremni sa svima, sami po sebi ne mogu donijeti priznanje."

Zatim se predlaže da se Tuđman primi na najnižem mogućem nivou protokola: "Sastanak na aerodromu od strane protokolarnog službenika (a ne glavnog šefa protokola). Nema crvenog tepiha. Policijsko komandno vozilo [bez počasne pratnje (motocikli)], nema hrvatskih obilježja na vozilima, nema hrvatskih zastava. Po potrebi smještaj u hotel (ne na Petersbergu - zvanični hotel za goste njemačke države, prim. prev). Preuzimanje troškova. Razgovor sa saveznim kancelarom (bez hrane)." U "Prijedlogu za raspravu", koji je za Genšera sastavilo Ministarstvo spoljnih poslova, osim toga se sugeriše da bi, ako Tuđman zatraži njemačko priznanje Hrvatske, najbolji odgovor bio da ta tema nije na dnevnom redu, jer bi priznanje predstavljalo "miješanje u unutarjugoslovenski proces razjašnjavanja".

No, dokumenta iz nedjelja koje su uslijedile jasno pokazuju kako se stav Bona, s obzirom na poplavu vijesti o krvavim sukobima, akcijama vojske protiv hrvatskih i slovenačkih civila, teroru srpskih i hrvatskih dobrovoljaca, nepoštovanju dogovora o prekidima vatre i neuspjehu različitih rundi pregovora, od kasnog ljeta 1991, sve više okretao u pravcu priznanja. To je bilo povezano i s efektom koji je krvoproliće na Balkanu imalo na medijsko izvještavanje, javno mnjenje, te raspoloženje u strankama, uključujući i veći dio opozicije. Naročito je zamjenik predsjednika poslaničke grupe Socijaldemokrata (SPD), Norbert Ganzel, vodio kampanju i u javnosti i iza kulisa o tome kako je neophodno prestati da se poriče neminovnost raspada Jugoslavije.

Hrvatska i rješavanje pitanja manjina

Nakon što je vojska počela nasilno da interveniše i u sukobu u Hrvatskoj - navodno "kako bi razdvojila sukobljene strane", a zapravo uvijek na strani srpskih dobrovoljaca - Genšer je 26. avgusta pozvao jugoslovenskog ambasadora u Bonu Borisa Frleca k sebi kući. "Ako primirje ne počne odmah da se poštuje, njemačka vlada će morati da preispita pitanje priznanja Slovenije i Hrvatske. U tom slučaju, ona će se za to založiti i u okvirima Evropske zajednice", zaprijetio je Genšer tom diplomati - s čime se on složio. Oružane snage Jugoslavije "više nisu narodna vojska, s obzirom na to da tu više nisu zastupljeni Slovenci, Hrvati i Makedonci. Dakle, riječ je o čisto srpskoj vojsci koja vrši agresiju na Hrvatsku", odgovorio je Frlec, Slovenac, stoji u transkriptu razgovora. Ubrzo nakon toga, on je u znak protesta istupio iz jugoslovenske diplomatske službe.

Prema jednom drugom arhiviranom transkriptu, Helmut Kol je novoimenovanom hrvatskom ministru spoljnih poslova Zvonimiru Šeparoviću, tokom razgovora u Bonu 8. oktobra 1991. rekao da je "u dugim razgovorima uspio da uvjeri francuskog predsjednika Miterana da se po tom pitanju pokrene". No, presudno bi bilo to da Hrvatska riješi "pitanje manjina". I zaista, za njemačku vladu je priznavanje Hrvatske (slovenački slučaj bio je manje problematičan) sada zavisilo od toga da li će tamošnja srpska manjina da dobije opsežna prava - i to kroz ustavni zakon koji će parlament da odobri dvotrećinskom većinom. U tu svrhu, Genšer je u novembru "ponudio" Hrvatskoj slanje jednog njemačkog stručnjaka kao savjetnika.

S obzirom na to da je Bon u međuvremenu zaista postao glavni zagovornik hrvatske težnje za samostalnom državnošću, Genšerova ponuda je bila takva da je nije bilo mudro odbiti. Berlinski stručnjak za međunarodno pravo Kristijan Tomušat poslat je u Zagreb s prevodiocem da ispita hrvatski nacrt zakona i, ako je potrebno, da zatraži izmjene i dopune. Kao primjer kojem bi trebalo težiti služio je model Južnog Tirola. Nakon što je zakon nekoliko puta revidiran, Tomušat ga je konačno pohvalio u detaljnom izvještaju Bonu kao "sasvim uravnotežen i pošten". Četvrtog decembra 1991. poslanici u Zagrebu usvojili su ustavni zakon "O pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj", koji im je predstavljen kao nešto što nema alternativu.

Njemačko istrčavanje

Tri dana ranije, ambasador Ajf, koji je još uvijek tražio argumente da nekako održi Jugoslaviju na okupu, poslao je u Bon teleks upozorenja: "Čini se da barem dio hrvatskog rukovodstva povezuje međunarodno priznanje s očekivanjem međunarodne vojne pomoći, koju‚ između ostalih, otvoreno traži Rajsmiler u 'Frankfurter algemajne cajtungu'. S naše tačke gledišta, u razgovorima o budućim odnosima to bi trebalo razjasniti." Johan Georg Rajsmiler, tada jedan od izdavača "Frankfurter algemajne cajtunga", bio je omiljeni Ajfov protivnik, na kojeg se ambasador kritički osvrnuo u brojnim izvještajima Ministarstvu. Rajsmiler, koji je tu zemlju poznavao još iz vremena dok je bio dopisnik u Beogradu, prepoznao je prije mnogih drugih da je "Jugoslavija" samo kulisa.

To je protivrječilo Ajfovom pogledu na situaciju, koji je želio da ostane ambasador za čitavu Jugoslaviju.

Ne pominjući Rajsmilera, ambasador se već 9. septembra požalio u teleksu klasifikovanom kao "citissime" (hitno): "Jednostrano izvještavanje znatno nam otežava pozitivan politički uticaj na unutarjugoslovenski sukob. Ambasada savjetuje da se to pitanje na odgovarajući način tematizuje naspram tamo poznatih njemačkih medija."

To nije promijenilo tok događaja, pogotovo nakon što je u novembru "Jugoslovenska narodna armija" Vukovar bombardovanjem sravnila sa zemljom. U noći 17. decembra 1991. dvanaest država Evropske zajednice odlučilo je da 15. januara 1992. godine zajednički prizna Sloveniju i Hrvatsku. Tada je zaista došlo do jednog njemačkog istrčavanja, kada je Njemačka, po nalogu Helmuta Kola, odluku o priznavanju objavila već 23. decembra.

To je razljutilo mnoge u Ministarstvu spoljnih poslova, uključujući i šefa odjeljenja Mihaela Libala. Dvadeset godina kasnije napisao je u pismu uredniku "Frankfurter algemajne cajtunga": "Objavljivanje naše odluke tri nedjelje ranije, koja je uz to bila propraćena neprimjerenim trijumfom, pokazala se kao velika psihološka greška. Njemačka je previdjela da je time dala dodatne argumente kritičarima i klevetnicima njemačke politike." Na sam sukob u Jugoslaviji te tri sedmice nisu, međutim, imala nikakvog uticaja.

Jugoslavija nema budućnost

Podrazumijeva se da arhiv njemačkog Ministarstva spoljnih poslova ne može biti jedini ključ za razumijevanje njemačke uloge u raspadu Jugoslavije. Ostavština Helmuta Kola, arhive političkih fondacija, Ke Dorse, Forin ofis ili Ministarstvo spoljnih poslova Srbije mogli bi da pruže dodatne informacije. To recimo sugeriše jedan izvještaj Volfganga Išingera od 14. maja 1991.

Išinger, tadašnji njemački ambasador u Parizu, izvijestio je o razgovoru s Miteranovim savjetnikom Pjerom Morelom, koji je zamjerio da "u dijelovima njemačke štampe postoje simpatije za napore Hrvata i Slovenaca", isto kao što su i u Beču na dijelu snage "kojima nedostaje potrebna uzdržanost". Pariz se očigledno boji prejakog njemačkog uticaja na jugoistoku, izvjestio je ambasador Išinger.

Međutim, kao što se i očekivalo, nakon procjene više od 2.500 stranica dosijea, u arhivi njemačkog Ministarstva spoljnih poslova nema nikakvih naznaka u prilog tvrdnji da je Njemačka 1991. sprovodila sistematsku politiku uništavanja Jugoslavije, nastavljajući time neku raniju njemačku velikodržavnu politiku. Činjenice govore drugačije: u Bonu je 1991, tek nakon višemjesečnog oklijevanja, prevladalo uvjerenje da Jugoslavija nema budućnosti - isto kao ni Sovjetski Savez, koji se već raspadao.

*Mihael Martens je njemački novinar specijalizovan za spoljnopolitičke teme. Tokom devedesetih je živio i radio u Ukrajini, Rusiji i centralnoj Aziji. Od 2000. radi za njemački dnevni list "Frankfurter algemajne cajtung" (FAZ), a od 2002. je dopisnik tog lista za jugoistočnu Evropu. Kao publicista je, između ostalog, objavio knjige "U potrazi za junakom: priča o vojniku koji nije htio da ubija" (Clio, 2013), te "U požaru svjetova: Ivo Andrić - jedan evropski život" (Laguna, 2020). Trenutno radi na knjizi o raspadu Jugoslavije, gledano kroz prizmu dokumenata iz arhive njemačkog Ministarstva spoljnih poslova koji donedavno nisu bili dostupni javnosti. U okviru rada na toj knjizi nastao je i ovaj tekst koji Dojče vele objavljuje istovremeno sa "Frankfurter algemajne cajtungom".

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije