Cijeli svijet je zgrožen invazijom Rusije na Ukrajinu, farsom od "referenduma" o nezavisnosti Krima i oružanom aneksijom ukrajinskog poluotoka. Agresiju Moskve odlučno su osudili Europska unija, SAD i brojne međunarodne organizacije. Cjelokupna međunarodna zajednica je odbila priznati legitimnost "referenduma" i njegovih rezultata.
S jednim jedinim izuzetkom u cijeloj Evropi - 18. marta predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik čestitao je nezakonitom rukovodstvu Autonomne Republike Krim i grada Sevastopolja "nezavisnost" Krima i izrazio uvjerenost da će stanovništvo Krima "graditi budućnost u sastavu Ruske Federacije". A, dan prije, tokom sastanka s Ambasadorom Rusije u BiH Aleksandrom Bocan-Harčenkom on je izjavio da smatra "referendum" legitimnim i demokratskim, "u skladu s ustavom i međunarodnim pravom i poveljom UN-a o pravu naroda na samoopredjeljenje".
Prije svega o legitimnosti. Prema Ustavu Ukrajine, njene administrativne jedinice nemaju pravo na samovoljno odvajanje od države. Tako je i u svim ostalim unitarnim državama, nigdje u svijetu nikakav lokalni "referendum" ne može osamostaliti ili predati drugoj zemlji grad, općinu ili oblast. To je jednostavno pravni apsurd.
Što se konkretno takozvanog krimskog "referenduma" tiče, on po bezakonju može ući u Ginisovu knjigu. Kao prvo, on je bio raspisan i održan na već okupiranom Krimu pod kontrolom ruske vojske. Od raspisivanja do glasanja prošlo je samo 10 dana. Agitacija je bila samo ruska, ukrajinski televizijski kanali su odsječeni. Nije bilo ni pravih posmatrača, a objektivni novinari su bili spriječeni da slobodno obavljaju svoj posao. Rezultati glasanja su posebna priča. Izlaznost 83 odsto i 96,6 odsto glasova "za Rusiju" podsjeća na komunističke izbore u bivšem SSSR ili u današnjoj Sjevernoj Koreji (između ostalog, upravo je ta zemlja pored Sirije priznala legitimnost referenduma). Nema sumnje, rezultati su bili "naslikani" u Kremlju mnogo prije glasanja. O falsificiranju svjedoči i to što je prema "zvaničnim podacima" na glasovanje izašlo 40 odsto krimskih Tatara, mada sami Tatari, koji su bojkotirali "referendum", kažu da je takvih bilo samo 0,5 odsto. U Sevastopolju uopšte glasovalo je 88.000 ljudi više nego što ih ima u gradu. Poslije takvog "referenduma" proglašenje "nezavisnosti" i potpisivanje ulaska u Rusku Federaciju doimaju se samo kao sljedeće epizode geopolitičke komedije, koja je u stvari prava tragedija.
Ne pije vodu i oslanjanje na povelju UN-a o pravu naroda na samoopredjeljenje. Takvo se pravo odnosi samo na autohtone nacije koje žive na svom povijesnom tlu u sastavu veće države, a svoje vlastite države nemaju.
Prema Ustavu Ukrajine, njene administrativne jedinice nemaju pravo na samovoljno odvajanje od države
Na Krimu su jedina autohtona nacija krimski Tatari (13 odsto), koji se odlučno zalažu za ostanak u sastavu Ukrajine. Ostali su Rusi, Ukrajinci te predstavnici drugih naroda koji imaju svoje matične države. Dakle, ne postoji neki posebni "krimski narod", nego samo stanovništvo Krima. Pravo naroda na samoopredjeljenje je zamijenjeno pravom stanovništva ili teritorija, što je opet potpuni apsurd koji ugrožava teritorijalni suverenitet svake bez iznimke zemlje i urušava cjelokupni sistem međunarodnog prava. Zanimljivo je da za opravdanje vojnog oduzimanja Krima Moskva često koristi slučaj Kosova - "ako je njima dozvoljeno, šta onda ne možemo i mi?" Ako nešto razumijem u logici, onaj ko podržava aneksiju Krima morao bi prvo pošteno priznati državnost Kosova. Ukrajina to nikad nije niti će učiniti. Tu ostajemo vjerni prijateljstvu sa Srbijom i svom shvaćanju međunarodnog prava. Osim toga, Kosovo nije pripojeno Albaniji i tamo nema vojske iz Tirane.
Ako je već o pravu riječ, Rusija je, izvršivši vojnu agresiju na Ukrajinu, prekršila ne samo takve temeljne dokumente kao što su povelja UN-a i Helsinški završni akt, nego i dva dokumenta kojima se direktno obavezuje poštovati suverenitet Ukrajine, a to su Budimpeštanski memorandum, sukladno kojem je upravo Rusija, zajedno s ostalim nuklearnim državama, garant sigurnosti i teritorijalnog integriteta naše zemlje, i Veliki sporazum o prijateljstvu između Ukrajine i Ruske Federacije, u kojem su priznate sadašnje državne granice. A, ako smijem preći s oficijelnog jezika na ljudski, onda ta agresija nije ništa drugo nego nož u leđa brata.
Ja sam po prvoj struci historičar, zato sam sklon ispod trenutačnih političkih i ekonomskih motiva vidjeti i one dublje, koji su usidreni u mentalitetu, vjekovnoj tradiciji i iskustvu. Mogu pretpostaviti da je na bezobzirno svrstavanje na stranu Kremlja u konfliktu između Ukrajine i Rusije predsjednika Dodika natjerala i svijest o tradicionalnom savezništvu Srba i Rusa kao slavenskih i pravoslavnih naroda povezanih dubokim historijskim vezama. Ali upravo s historijskog gledišta takav brzopleti izbor izgleda sumnjivo, jer Ukrajina nije ništa manje slavenska i pravoslavna, a ukrajinsko-srpske historijske veze možda su još i jače. Navešću samo glavne činjenice, koje će, ne sumnjam, biti pravo otkriće za mnoge čitaoce.
Prvo, Ukrajina je praotadžbina Srba (da znate Sjeverna Ukrajina je praotadžbina svih Slavena). Upravo iz ukrajinskih Karpata preci Srba su se doselili na Balkan. Smatra se da Srbi potiču od prastarog plemena Bojki. Drago mi je saopštiti da su Bojkiji do danas živi i zdravi i jesu ponosan i koloritan subetnos ukrajinske nacije. Između ostalog, spadaju u one najtvrđe branioce nezavisnosti Ukrajine, a moskovska propaganda sada ih proglašava "fašistima" i "ekstremistima". Prema drugoj verziji, Srbi su došli sa Dnjepra, gdje se nalazi najstariji slavenski grad Kijev. Tako su, kad su Slaveni dolazili na ove prostore, mnoga njihova sela i gradići dobijali naziv Kijevo. Samo da spomenem naselja Kijevo pored Sanskog Mosta, Sarajeva, Beograda i Knina. U najcrnje doba osmanskog ropstva u Mohiljanskoj akademiji u Kijevu, koja je bila najveći pravoslavni univerzitet u svijetu, dobivali su obrazovanje mnogi srpski svećenici. Dakle, u Kijevu je u velikoj mjeri kovana ona duhovna garda, koja je sačuvala i spasila srpski narod. Godine 1733. na molbu srpskog patrijarha u Srbiju je stigao profesor Mohiljanske akademije, Ukrajinac Emanuel Kozačinski, koji je postao prefekt Slaveno-latinske škole u Karlovcima, rektor svih škola Beogradsko-karlovačke mitropolije i glavni crkveni propovjednik. Između ostalog, napisao je prvi srpski dramski komad "Tragedija o smrti cara Uroša" i tako je postao osnivač srpskog pozorišta.
Krajem 18. vijeka počele su masovne seobe Srba u Rusko carstvo. Međutim, malo se zna da do same Rusije Srbi nisu stigli nego su odsjeli upravo u Ukrajini. Zbog iste pravoslavne vjere, izuzetne bliskosti mentaliteta i kulture brzo su se stopili s lokalnim ukrajinskim stanovništvom, tako da stotine hiljada današnjih Ukrajinaca u Kirovogradskoj i Luganskoj oblasti imaju srpske korijene. Prije 200 godina Kirovogradska oblast se zvala Nova Srbija, a Luganska - Slavenosrbija. Najveća ukrajinska pjesnikinja Lesja Ukrajinka (1871 - 1913, pravo ime Larisa Kosača) takođe je srpskog porijekla, a potiče iz slavnog bosanskog vlastelinskog roda Kosača. Mislim da je ovo dosta da se uvidi da Ukrajinci Srbima nisu neki tuđi narod, nego je Ukrajina zemlja njihovog porijekla. Ali vratimo se iz dubina prošlosti u surovu zbilju. Ruska agresija na Ukrajinu je ozbiljno poremetila odnose između dvije zemlje koje su kroz vijekove sačuvale bratstvo i prijateljstvo. Narušen je sav sistem međunarodnog poretka, u svijet se vraća hladni rat, a nije izbjegnuta ni opasnost pravog rata. U pravnom vakuumu koji nastaje u međunarodnim odnosima ugrožene su stabilnost i bezbjednost mnogih zemalja regiona i svijeta, uključujući i Balkan. U takvim uslovima zaista ne znam kome bi se i na čemu moglo čestitati.
Oleksandr Levčenko, ambasador Ukrajine u Bosni i Hercegovini