Korijeni sukoba Rusije i Ukrajine su duboki. O čemu se tu zapravo radi? Moskva u stvari nikako ne želi da se pomiri s nezavisnošću Kijeva.
Strah od ruske invazije
Priča o napetostima između Rusije i Ukrajine je veoma duga, ona seže sve do srednjeg vijeka. Te dvije zemlje imaju zajedničke korijene u istočno-slovenskoj državi Kijevski Rus, i zato ruski predsjednik Vladimir Putin danas često i rado govori o "jednom narodu".
U stvarnosti su se putevi dvije nacije tokom proteklih vijekova razišli, nastale su dvije kulture, dva jezika - dosta srodna, ali ipak različita. Dok se Rusija na jednoj strani politički razvijala u smjeru carstva, Ukrajina nije nikako uspijevala da izgradi sopstvenu državu. U 17. vijeku veći dijelovi današnje Ukrajine postali su dio ruske imperije. Nakon njenog raspada 1917, Ukrajina je jedno kratko vrijeme bila nezavisna, nakon čega ju je sovjetska Rusija vojno osvojila i pripojila, piše DW.
Razlaz devedesetih
U decembru 1991. Ukrajina je, zajedno s Rusijom i Bjelorusijom, bila jedna od tri sestrinske republike koje su "blagoslovile" raspad Sovjetskog Saveza.
Moskva je htjela da zadrži uticaj u susjedstvu, a kao instrument za ostvarenje tog cilja vidjela je formiranje "Zajednice nezavisnih država". Kremlj je bio uvjeren da susjedne zemlje može tješnje da veže uz Moskvu i uz pomoć jeftinog gasa. Ali u stvarnosti se dogodilo nešto sasvim drugo: dok su Rusija i Bjelorusija formirale tijesno savezništvo, Ukrajina je sve češće pogled usmjeravala ka zapadu.
To je iritiralo Kremlj, ali tokom devedesetih godina prošlog vijeka ipak nije došlo do konflikta. Moskva je bila opuštena zato što Zapad nije htio da integriše Ukrajinu. Rusija je pak bila ekonomski u krizi i do grla u čečenskom ratu. S potpisivanjem "Velikog ugovora" 1997, Moskva je priznala ukrajinske granice, uključujući i poluostrvo Krim, na kojem većinu stanovništva čine etnički Rusi.
Prve pukotine u postsovjetskom prijateljstvu
Tokom predsjedničkog mandata Vladimira Putina dogodila se prva velika diplomatska kriza između Moskve i Kijeva. U jesen 2013. Rusija je na području Kerčkog moreuza iznenada počela da gradi nasip u smjeru ukrajinskog ostrva Tuzla. Kijev je u tome vidio pokušaj redefinisanja granica. Konflikt se intenzivirao, ali je riješen nakon ličnog susreta dvojice predsjednika. Izgradnja je prekinuta, ali deklarisano prijateljstvo dviju zemalja dobilo je prve pukotine.
Na predsjedničkim izborima u Ukrajini 2004. Rusija je snažno podržavala proruskog kandidata Viktora Janukoviča. Ali, "Narandžasta revolucija" spriječila je njegovu (lažiranu) pobjedu. Na izborima je trijumfovao prozapadni političar Viktor Juščenko. Tokom njegovog mandata Rusija je u dva navrata "zavrtala slavinu", odnosno prekidala dotok gasa u Ukrajinu - bilo je to 2006. i 2009. Tada je bio prekinut i tranzit gasa prema Evropskoj uniji.
Godine 2008. tadašnji američki predsjednik Džordž Buš pokušao je da "uvede" Ukrajinu i Gruziju u NATO, odnosno da primi te dvije zemlje u zvanični program za pripremu za punopravno članstvo. Putin je protestovao protiv te ideje. Moskva je tada jasno poručila da nije spremna da u potpunosti prihvati nezavisnost Ukrajine. Njemačka i Francuska spriječile su realizaciju Bušvoe ideje. Na samitu NATO Bukureštu, Ukrajini i Gruziji jeste doduše obećana perspektiva članstva, ali bez ikakvih konkretnih datuma.
S obzirom na to da stvari oko brzog ulaska u NATO nisu funkcionisale, Ukrajina je pokušala da se poveže sa Zapadom i uz pomoć Sporazuma o približavanju Evropskoj uniji. U ljeto 2013, samo nekoliko mjeseci prije potpisivanja tog dokumenta, Moskva je izvršila ogroman ekonomski pritisak na Kijev i blokirala uvoz robe iz Ukrajine. S obzirom na to, vlada tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča, koji je došao na vlast na izborima 2010, stavila je "na led" već pripremljeni sporazum sa EU. Janukovič je tako isprovocirao opozicione proteste, koji su na kraju, u februaru 2014, i doveli do njegovog bjekstva u Rusiju.
Aneksija Krima
Kremlj je iskoristio vakuum moći u Kijevu i u martu 2014. anketirao Krim. Bio je to prelomni trenutak i početak nikad proglašenog rata. Istovremeno, ruske paravojne snage počele su da mobilišu ljude za pokretanje ustanka u Donbasu, regionu na istoku Ukrajine poznatom po velikim rudnicima uglja. Proglašene su "narodne republike" u Donjecku i Lugansku, a na njihovom čelu su bili - Rusi. Vlada u Kijevu čekala je sve do završetka predsjedničkih izbora 2014, da bi nakon toga pokrenula veliku vojnu ofanzivu, koju je nazvala "antiterorističkom operacijom".
U junu 2014, tada upravo izabrani ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, prvi put se susreo sa Putinom - i to uz njemačko-francusko posredovanje. Bilo je to na svečanosti povodom 70. godišnjice iskrcavanja u Normandiji u Drugom svjetskom ratu. Tako je u stvari rođen tzv. Normandijski format.
Ukrajinska vojska uspjela je tada da potisne separatiste, ali krajem avgusta se, prema ukrajinskim navodima, Rusija uključila u vojni konflikt. Moskva to demantuje. Ukrajinske jedinice doživjele su poraz kod Ilovajska, gradića istočno od Donjecka. To je preokrenulo situaciju. Rat na širokom frontu okončan je u septembru potpisivanjem primirja u bjeloruskom Minsku.
Rovovski rat u Donbasu
Nakon toga je počeo rovovski rat koji traje do današnjih dana. Početkom 2015. separatisti su ponovno pokrenuli ofanzivu u kojoj su, prema navodima iz Kijeva, učestvovali i ruski vojnici, ali bez zvaničnih oznaka na uniformama. Moskva je i to demantovala. Ukrajinske oružane snage pretrpjele su još jedan poraz, ovoga puta kod strateški važnog grada Debalceva, iz kojeg su doslovno morale da pobjegnu. Uz posredovanja Zapada, tada je potpisan "Minsk 2", sporazum koji je do danas osnova svih mirovnih napora, ali i sporazum koji nikada nije realizovan u praksi.
Tračak nade ukazao se u jesen 2019. Tada su se jedinice i jedne i druge sukobljene strane na nekim tačkama povukle s linije razdvajanja. Međutim, nakon "normandijskog sastanka" u Parizu u decembru 2019. više nije održan nijedan novi sastanak u tom formatu. Putin do daljeg ne želi da se lično sretne s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, zato što on, kako tvrdi Moskva, ne ispunjava ono što je dogovoreno sporazumom iz Minska. Od decembra 2021. ruski predsjednik Putin od SAD otvoreno zahtijeva da Ukrajina nikada ne smije da postane članica NATO, odnosno da Kijev ne smije da dobija nikakvu vojnu pomoć Zapada. NATO je te zahtjeve – odbacio, piše DW.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.