BERLIN - Komunistički režim Istočne Njemačke davao je pozamašne svote čuvarima u bratskim, socijalističkim zemljama za svakog svog državljanina kog ubiju ako pokuša da pobjegne preko granice "željezne zavjese" na zapad, otkriveno je na 18. godišnjicu pada Berlinskog zida.
Dokazi o isplatama nalaze se u arhivima tajne policije Štazi, a objavljeni su baš na godišnjicu pada Berlinskog zida. Prema ovoj dokumentaciji, riječ o raširenoj praksi tokom perioda hladnog rata, i u većini slučajeva, bjegunci su sahranjivani na licu mjesta.
Citirajući bivše graničare iz nekadašnje komunističke Bugarske, njemački `Spiegel` je objavio da su graničari koji su patrolirali duž granice `željezne zavjese` dobijali odmor i po 500 evra za svakog ubijenog državljanina Istočne Njemačke koji bi pokušao da prebjegne na zapad.
`Ambasada Istočne Njemačke je bila ta koja je bugarskim graničarima isplaćivala po 1.000 maraka, za svakog ubijenog državljanina Istočne Njemačke koji bi pokušao da prebjegne na zapad. U siromašnoj, komunističkoj Bugarskoj to je bilo pravo bogatstvo`, piše `Spiegel`, koji dalje prenosi da, prema svjedočenju bugarskih graničara, znali su da ubiju i čitavu porodicu zajedno sa djecom.
Tokom perioda hladnog rata, državljanima Istočne Njemačke bilo je dozvoljeno da putuju u susjedne, komunističke zemlje, sa izuzetkom Poljske za vrijeme vladavine pokreta `Solidarnosti`.
Ipak, za većinu njih, Bugarska je bila vrlo privlačna destinacija, jer je bila jedna od rijetkih zemalja istočnog bloka koja je imala more i toplu klimu.
Prema tajnoj dokumentaciji Štazija, koja je juče objavljena, u periodu Berlinskog zida, od 1961. do 1989. godine oko 2.000 državljana Istočne Njemačke je pokušalo da pobjegne na zapad, i to preko Mađarske, Čehoslovačke, Rumunije i Bugarske.
Prema izjavi jednog bugarskog učitelja, koji je istraživao slučajeve njemačkih bjegunaca, većina leševa je sahranjena na `ničijoj zemlji`, koja se protezala duž granice `željezne zavjese`.
Takođe, postoje dokazi da su leševe pojele i divlje životinje.
`Spiegel` prenosi da pravi broj ubijenih još ne zna, jer državno ministarstvo odbija da priča o tome, niti dopušta pristup svojim arhivama.