MANČESTER - Teroristički napad u Mančesteru, kada je Salman Abedi na koncertu Arijane Grande aktivirao eksplozivnu napravu i ubio 22 ljudi i sebe, te ranio oko 250, obilježila je fotografija djevojke kojoj medicinski radnici pružaju pomoć.
Ta fotografija ispunila je naslovne strane skoro svih novina u svijetu.
I dok su se svi fokusirali na porodice smrtno stradalih, novinarka BBC-ja Kler Falon, odlučila je da pronađe povrijeđenu djevojku i njenu porodicu, kako bi saznala da li se ona u potpunosti oporavila nakon stravičnog događaja 22. maja.
Ime djevojke sa fotografije je Iv Senior. Ona ima četrnaest godina, iako bi mnogi pomislili da je starija i na koncertu Arijane Grande bila je sa mlađom sestrom Emilijom (11).
Iv na spomenutoj fotografiji vode medicinski radnici. Vidi se da joj je odrezana lijeva nogavica od hlača jer je 14 šrapnela pogodilo u nogu. Hitno je morala na operaciju kako bi joj ljekari odstranili ostatke metala iz noge.
Iv i Emilija su bile samo pet metara od Salmana Abedija kada je aktivirao bombu, pa je pravo čudo uopšte kako su preživjele.
Iako je potresna slika povrijeđene Iv obišla svijet, prava pozadina svega je nešto drugačija. Niko do sada nije znao za njenu sestru, jedanaestogodišnju Emiliju.
Tu pozadinu je malo približila novinarka BBC-ja.
"U noći kada je bomba eksplodirala gledala sam kako je 11-godišnju Emiliju podigao njen otac i nosio je iz arene. Bila je teška da bi je on dugo nosio. Ali pokušavao je. Kada su prošli kordon policije njeni djed i baka su je grlili i ljubili. Čula sam je kako im kaže da je ona među srećnicima", piše za BBC Kler Falon.
Falonova dodaje da joj je Emilija ispričala kako su te noći u trenutku eksplozije krenule kući sa koncerta.
"Krenule smo prema izlazu i iznenada nešto vrelo je počelo da leti po nama. Svi smo popadali na tlo", ispričala je Emilija.
Njena sestra i majka su još uvijek bile unutra i čekale su pomoć. Emilija je obrisala svoje lice i povikala: "Moja sestra je stvarno loše!".
Bila je iznenađujuće smirena i prisebna. Ali, kada se osvrne nazad i krene da priča o nemilom događaju, u jenim očima možete da vidite strah.
Četiri nedjelje poslije napada, Falonova je posjetila porodicu Senior u njihovom domu u blizini Bredforda. Emilija joj je ispričala da je te noći bila ubijeđena da njena sestra umire.
Iv se još uvijek mučila kada je hodala. Rane nisu bile u potpunosti zacijelile. Šrapneli su oštetili živce u nozi talentovane plesačice, kojoj je, zbog plesa, bitno kako njene noge funkcionišu i izgledaju.
Kaže, pred njom su mjeseci fizioterapije, a doktori čak spominju i mogućnost plastične operacije.
"Neki moji prijatelji ne razumiju koliko je vremena potrebno za oporavak. Mislim da ni ja ne razumijem", priča Iv.
Njeni roditelji Endrju i Natali kažu da Iv ima dobre dane i loše dane. Loši dani zaista budu teški.
Sa druge strane, Emilijin sluh na jedno uho je oštećen, ali je uspjela da izbjegne druge fizičke povrede. Ali njeni roditelji su zabrinuti zbog mogućeg psihološkog uticaja na 11-godišnju djevojčicu.
Falonova piše da dok razgovara sa Emilijom, njen um kao da stalno ponavlja scene iz, vjerovatno, najužasnije noći u njenom životu.
"I dalje vidim sve to. Vidim bljesak eksplozije. Vidim ljude kako lete u vazduh, vjerovatno su mrtvi. I onda ta slika krene, ja pokušavam da je zaustavim. Kao da je moj um uslikao fotografiju. Tako izgleda kada se toga sjetim", prenosi Falonova potresnu priču djevojčice kojoj djetinjstvo više neće biti isto.
I njena majka je povrijeđena te noći. Ali njene povrede je ne brinu.
"Za 11-godišnju djevojčicu, koja je vidjela stvari ko ona, ovo će biti dug proces", kaže zabrinuta majka.
Na sljedećem susretu novinarke BBC-ja sa porodicom koja je preživjela pakao, Emilija je napunila 12 godina, a Iv je hodala bez štaka.
Zajedno su otišli na fizioterapiju. Za njenu majku Iv je napravila veliki napredak, ali Emilija tim napretkom nije bila zadovoljna.
"Čini se kao da stojim u mjestu, kao da uopšte ne napredujem. Znam da postoji napredak, ali meni ne izgleda tako, jer ja samo želim da budem u stanju da radim stvari koje sam radila prije", priča Iv.
Za njenu majku svaka terapija je podsjetnik na to koliki su put do sada prešle.
"Došli smo pred sam kraj. Iv je svakim danom sve pokretnija, i to je zaista velika stvar za nas", kaže Natali.
Kao i drugim preživjelim osobama i njima je ponuđeno da posjete stadion prije ponovnog otvaranja, ali imali su smnje. S razlogom... Roditelji su se nadali da će posjeta stadionu djevojčicama pomoći da krenu naprijed, ali sa druge strane su se plašili da će ih ta posjeta obeshrabriti.
Ipak, posjeta je na kraju pomogla. Pomogla im je da popune praznine i bolje shvate šta se zaista desilo. Izračunali su da je Iv bila samo pet metara udaljena od Abedija kada je detonirao bombu.
"Zaista sam bila uplašena povratka na stadion. Plakala sam prije nego što sam ušla. Ali ubrzo sam osjetila olakšanje", ispričala je Iv BBC-ju.
Njena majka je ispričala da je nedjeljama ranije zamišljala hodnik na stadionu kao hladno i zastrašujuće mjesto. Ali povratak je to sve promijenio.
"Povratak je bio kao odlazak na mjesto gdje pronađeš malo mira", rekla je Natali.
Ivino lice kao da svijetli dok priča o medicinskom osoblju Dječje bolnice u Mančesetru.
"Prije Mančestera nisam imala ideju šta ću da radim kad odrastem. Ali dok sam bila u bolnici vidjela sam šta medicinske sestre rade i kako su dobre. Kada porastem želim da budem medicinska sestra", ističe Iv.
Emilija je takođe pronašla da izađe na kraj. Dok su Iv i Natali bile na terapiji ona je bojila i razgovarala sa Falonovom.
"Lako je zaboraviti koliko je ona zaista mlada. Njeno bojanje bojanke me podsjeti. Ispričala mi je da joj je traumatolog predložio bojanje kao način da blokira slike koje ispunjavaju njen um", piše Falonova.
Iznenada, rekla je da ne mrzi čovjeka koji je izvršio napad.
"Moraš da oprostiš i zaboraviš. Inače nigdje nećeš dospjeti", rekla je ova djevojčica.
Ova porodica je među stotinama na koje je duboko i trajno uticao napad u Mančesteru. Ali uprkos svemu svi oni se bore s tim, i opet sebe smatraju srećnicima.
Uporedo sa fizioterapijama i psihološkim sesijama našli su vremena da uzmu učešće u Fondaciji "Manchester Emergency Fund and Victim Support".
Gospodin Senior je ispričao novinarki BBC-ja da neprestano razmišlja o očevima djece koja nisu preživjela.
"To mijenja tvoj pogled na stvari. Mi ćemo zauvijek imati Mančester kao dio porodice", zaključio je Endju Senior, za BBC.