TEHERAN, VAŠINGTON - Bez obzira na to da li će doći do novog sporazuma ili ne, Iran će ostati najveći izazov za SAD i nakon završetka mandata američkog predsjednika Donalda Trampa, ocjenjuje Bret Makgerk, analitičar CNN-a.
Mediji su prenijeli da su Iran i SAD usaglasili nacrt memoranduma o produženju primirja za 60 dana i pokretanju pregovora o iranskom nuklearnom programu, ali sporazum još nije dobio konačno odobrenje političkih lidera dvije zemlje.
Prema navodima medija, iranski vrhovni vođa Modžtaba Hamnei nije prihvatio prijedlog, zbog čega ni Tramp nije dao saglasnost na sporazum.
Potpredsjednik SAD Džej Di Vens izjavio je u petak (29. maja) da su Vašington i Teheran veoma blizu postizanja sporazuma, ali da pregovori još traju i da nije izvjesno kada bi Tramp mogao da potpiše memorandum o razumijevanju.
Pregovori dolaze nakon višemjesečnih tenzija i sukoba između SAD i Izraela na jednoj, te Irana i njegovih saveznika na drugoj strani, koji su dodatno destabilizovali region od kraja februara.
Pročitajte još:
Prema riječima Makgerka, diplomate koji je služio na visokim pozicijama u administracijama četvorice američkih predsjednika - od Džordža Buša Mlađeg do Džozefa Bajdena - razlog zbog kojeg svi dosadašnji pokušaji približavanja nisu dali trajne rezultate je mnogo dublji od same dnevne politike.
Makgerk se prisjeća januara 2004. godine, kada su američke službe u Bagdadu presrele pismo Ajmana al Zavahrija, tadašnjeg zamjenika Osame bin Ladena, upućeno lideru Al Kaide u Iraku. U pismu se otvoreno najavljivalo uspostavljanje islamskog kalifata nasilnim putem. Iako je tada malo ko vjerovao da bi Al Kaida mogla da vlada teritorijama u srcu arapskog svijeta, deceniju kasnije to je postala krvava realnost pod zastavom Islamske države (IS).
"Pouka je jasna: kada lideri otvoreno proklamuju ideološke ciljeve i pokazuju spremnost na nasilje, moramo ih shvatiti ozbiljno. To isto pravilo važi i za Iran", kaže Makgerk.
Različiti predsjednici, ista prepreka
Već skoro pet decenija američki predsjednici pokušavaju da obuzdaju Iran kombinacijom diplomatije, sankcija i vojne moći. Međutim, sukob traje jer je glavni pokretač iranskog ponašanja ostao nepromijenjen od 1979. godine - revolucionarna ideologija Islamske Republike.
Dok se u Vašingtonu vode debate o taktikama - gdje demokrate favorizuju diplomatiju i nuklearni sporazum, a republikanci "maksimalni pritisak" i vojnu moć, obje strane previđaju ključnu činjenicu: problem nije u politici SAD, već u samoj prirodi iranskog režima.
Čak i ako Tramp postigne transakcioni sporazum o otvaranju Ormuskog moreuza ili nuklearnim ograničenjima, to neće promijeniti kurs kojim Teheran ide posljednjih 47 godina.
Ideološka misija
Ustav Irana povjerava Korpusu čuvara islamske revolucije (IRGC) ne samo odbranu granica, već i "ideološku misiju džihada". Za lidere u Teheranu to znači širenje uticaja širom Bliskog istoka, protjerivanje američkih snaga i podršku pokretima koji za cilj imaju uništenje Izraela.
Ovi ciljevi su nadživjeli sve krize, sankcije i diplomatska otvaranja. Oni su razlog zašto Iran kontinuirano ulaže u mrežu svojih zastupnika - Hezbolah, Hamas, Hute i iračke milicije.
Čak i nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma (JCPOA) 2015. godine, koji je privremeno ograničio nuklearni program, regionalna agresija Teherana nije prestala, prenosi Euronews.
Naprotiv, osnažen novim resursima, vrhovni vođa Ali Hamnei tada je javno prognozirao da Izrael neće postojati za 25 godina.
Prekretnica: 7. oktobar
Napad Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. bio je najjasnija manifestacija ove dugogodišnje strategije. Dok je svijet osuđivao smrtonosni napad, iransko rukovodstvo je slavilo.
Ubrzo su se u sukob uključili svi iranski saveznici: Hezbolah iz Libana, milicije iz Iraka i Sirije, kao i Huti iz Jemena koji su ugrozili plovidbu u Crvenom moru.
Vrhunac je dostignut kada je Iran prvi put pokrenuo direktne raketne napade na Izrael sa svoje teritorije, čime je prešao liniju koja je decenijama razdvajala posredni rat od direktnog sukoba.
Tramp je bio prvi predsjednik koji je direktno gađao vrhovno vođstvo Irana, uključujući likvidaciju generala Kasema Sulejmanija 2020.
Iako su takve akcije i kasniji napadi na vojnu infrastrukturu nanijeli taktičku štetu iranskim programima, one nisu promijenile strateški pravac Teherana.
Vojni uspjesi su jedno, ali oni ne proizvode političke rezultate protiv duboko ukorijenjenog revolucionarnog sistema. U iranskom aparatu moći i dalje dominiraju tvrdolinijaši i ideolozi koji su decenijama gradili mreže uticaja.
Začarani krug bez kraja na vidiku
I dok se priča o novom sporazumu, iranski vrh reafirmiše svoje ciljeve: uništenje Izraela do 2040. i odlazak Amerike iz regiona.
S druge strane, Izrael, bez obzira na sastav buduće vlade, nakon 7. oktobra usvojio je mnogo agresivniju doktrinu bezbjednosti koja podrazumijeva preventivne udare na prijetnje, bilo da su one u Libanu ili samom Iranu.
Dokaz ove napete realnosti je i nedavni incident: dok su Vašington i Teheran pregovarali o Ormuskom moreuzu, IRGC je primijećen kako postavlja nove mine u tim istim vodama, što je dovelo do direktne vojne razmjene.
Zaključak Makgerka je da sve dok u Teheranu ne dođe do korjenite političke promjene, svijet će nastaviti da gleda ciklično ponavljanje konfrontacije, privremene deeskalacije i novih sukoba.
Tramp, kao i njegov nasljednik, biće samo još jedan u nizu predsjednika koji se suočava sa istim nepremostivim zidom.
