Džoš Ker je u julu u Londonu istrčao milju za 3:42,66 i oborio svjetski rekord koji je Marokanac Hišam El Geruž držao 27 godina. Nekoliko sedmica kasnije osvojio je zlato pred domaćom publikom na Igrama Komonvelta u Glazgovu, a u septembru je u Budimpešti pobijedio na 1.500 metara na takmičenju World Athletics Ultimate Championship.
Kad se vratio u rodni Edinburg, na kraju ulice neko ga je prepoznao. "Bila je to moja baka", ispričao je za BBC Sport.
Šta se promijeni kada Ker stavi naočare?
Zalizana kosa, brada, tamne naočare i samopouzdane najave rezultata postali su zaštitni znak 29-godišnjeg Škota. Naočare za njega imaju praktičnu ulogu. Kaže da mu pomažu da se prebaci u "radni režim" i usredsredi na trku. Poslije otprilike četiri minuta na stazi, šali se, preostalih 23 sata i 56 minuta dana izgledaju sasvim drugačije.
U Glazgovu je poslije dodjele medalja gotovo sat vremena proveo fotografišući se s mladim navijačima, dijeleći autograme i razgovarajući s njima. Kad se vrati u Edinburg, i dalje svraća na treninge svog prvog kluba, Edinburgh AC. Poslije razgovora za BBC čekala ga je porodična proslava s nećacima.
Zašto je na jednoj trci nastupio pod tuđim imenom?
Ker se trka od devete godine, kada je privukao pažnju na ljetnjem kampu. Prvi suparnik kojeg je želio da stigne bio je njegov 18 mjeseci stariji brat Džejk. Džejk je kasnije, poput njihovog oca Džona, postao profesionalni ragbista, a za Škotsku je nastupio na turniru Šest nacija 2019. godine.
Jednom je na škotskom prvenstvu u štafetnom krosu Džoš trčao pod imenom takmičara koji se nije pojavio. "Samo sam ga pratio i jedva se držao", prisjetio se trke s bratom. Džejk ga i danas podsjeća da je imao sezonu bez poraza i da vjeruje da još može da ga pobijedi. "To je ta naša porodična zabluda. Ali dovela me dovde, pa šta da joj zamjerim?"
Otac pamti koliko je Džoš kao dijete bio tih, dok majka Džil, koja je danas njegov glavni fizioterapeut, iz tog vremena izdvaja njegovu brižnost. Na tinejdžerske zabave znao je donijeti bezalkoholni sajder s kojeg bi skinuo dio etikete. A kad bi popio pivo, otac kaže da se kući znao vratiti sav oznojen jer je cijelim putem trčao.
Kako je od odbijenica stigao do stipendije u Americi?
Ker je razmišljao o ragbiju, ali je izabrao atletiku iako je, kako kaže, kao dječak pobjeđivao tek povremeno. "Neko mora da bude najbolji na svijetu, pa zašto to ne bih bio ja?", govorio je sebi. Sa 16 godina, uz pomoć roditelja i klupskog kolege Krisa O'Hera, sastavio je spisak američkih univerziteta, pripremio biografiju i počeo da šalje mejlove. Većina odgovora bile su odbijenice.
Kad mu je Univerzitet Novog Meksika ponudio mjesto, Ker je odmah rekao da dolazi. Tek kada su ga roditelji pitali ko će platiti školarinu, shvatio je da o tome nije ni razgovarao. Nazvao je ponovo i dobio potvrdu da će mu troškovi biti pokriveni. U prvoj sedmici u Albukerkiju upoznao je Larimar Rodrigez, kojom se oženio 2025. godine. U razgovoru za BBC s ponosom je govorio o tome da ona završava specijalizaciju iz dermatologije.
Kako izgleda dan svjetskog rekordera?
Ker u Novom Meksiku ustaje u pet ujutro i naizmjenično koristi ledenu kupku i toplu vodu. Uz doručak zapisuje bilješke i mentalno prolazi kroz ono što ga čeka. Na stazi ili u teretani provodi vrijeme od 10 do 14 časova, a potom još tri sata u spavaćoj sobi prilagođenoj da simulira uslove na većoj nadmorskoj visini. Na spavanje odlazi prije 21 čas. Na lakšim treninzima društvo mu često pravi njihov patuljasti šnaucer El Presidente.
Koliko mu znači poznata rutina vidio je njegov prijatelj iz djetinjstva i bivši svjetski prvak na 1.500 metara Džejk Vajtman. Kada su dijelili sobu na Igrama u Tokiju, Ker je iz prtljaga izvadio mirisni difuzer, nadmadrac i aparat za vafle. Danas iza njega stoji tim od 16 ljudi pod vodstvom trenera Denija Mekija, među kojima su kuvar i savjetnik za mentalnu pripremu.
Šta mu još nedostaje da ostvari najveći cilj?
Ker želi da ga pamte kao najboljeg srednjeprugaša svih vremena. Na 1.500 metara osvojio je olimpijsku bronzu u Tokiju i srebro u Parizu, a 2023. postao je svjetski prvak na otvorenom u Budimpešti. Ima i dvije svjetske titule u dvorani. U Parizu je želio zlato, iako sada s više zadovoljstva gleda na britanski rekord koji je tada istrčao.
Zlato će ponovo pokušati da osvoji u Los Anđelesu 2028. Već je obišao Memorijalni koloseum, gdje će se održati atletska takmičenja, kako bi mogao da zamisli dan trke. Isto je uradio i sa Stad de Fransom prije Igara u Parizu. O novim svjetskim rekordima govoriće konkretnije kada vidi kako će proći zimske pripreme.