Tokom igračke karijere legendarni hrvatski fudbaler Igor Štimac je u sjećanju ljubitelja fudbala ostao beskompromisni borac na štoperskoj poziciji, za kojeg nije bilo izgubljene lopte. Kakav je bio na terenu - oštar, direktan i bez dlake na jeziku - nastavio je i kao trener.
U razgovoru za "Nezavisne" govorio je o vremenu koje je proveo na zelenom travnjaku i karijeri na klupi.
Popularni Štico je prve fudbalske korake napravio u rodnom Metkoviću, gdje je igrao za omladinski pogon Neretve, da bi sa 18 godina stigao poziv Hajduka. U jugoslovenskoj ligi igrao je narednih sedam godina, gdje su mu u najljepšem sjećanju ostala tri događaja...
"Prvi je moj službeni debi 1985. za Hajduk na prepunom stadionu u Prištini, kada sam kao junior dobio prigodu osjetiti seniorsko natjecanje nakon što me trener Stanko Poklepović uveo u igru umjesto Ivana Gudelja. Iza toga slijedi predivna epizoda od 18 mjeseci na kaljenju u vinkovačkom Dinamu. Tu sam svojim igrama skrenuo na sebe pozornost tadašnjeg izbornika omladinske reprezentacije Jugoslavije Mirka Jozića, dobio poziv i postao svjetskim prvakom u Čileu 1987. sa velikanima kao što su Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Davor Šuker, Predrag Mijatović i Robert Jarni. Posljednje i najdivnije iskustvo je osvajanje Kupa maršala 1991. godine sa Hajdukom, gdje smo slavili u finalu 1:0 nad Crvenom zvezdom, istom onom Zvezdom koja je desetak dana kasnije postala evropski prvak. Imao sam čast kao kapetan dignuti svoj prvi trofej visoko u zrak", sa sjetom priča Štimac.
NN: Da li bi ekipa iz Čilea postala seniorski prvak svijeta da nije došlo do raspada Jugoslavije?
ŠTIMAC: Možemo samo nagađati. Mislim da da.
NN: Je li sastav Hrvatske koji je osvojio bronzu na Svjetskom prvenstvu 1998. najjači u istoriji nacionalnog tima i možete li da ga uporedite sa današnjim?
ŠTIMAC: Apsolutno jeste. Rezultati su jedino mjerilo, a činjenica je da generacije iza nas nisu uspjele naći formulu kojom bi nas prestigle. Smatram da je osnovna razlika u tome što smo mi imali iznimno velik nacionalni naboj u to vrijeme, a u generaciji pet do šest lidera na terenu u početnoj postavi, dok danas nisam siguran šta imamo osim nekoliko igrača koji igraju u najboljim svjetskim momčadima.
NN: U Engleskoj ste igrali šest godina za Derbi i Vest Hem, da li je to najljepši period Vaše karijere i po čemu ga najviše pamtite?
ŠTIMAC: Sigurno je najuspješnije razdoblje. Mnoge nagrade koje sam dobio tih godina potvrđuju kontinuitet kvalitetnih prezentacija. U sezoni 1995/96. proglašen sam najboljim igračem svih konferencijskih liga od strane trenera i igrača, nakon odlaska iz Derbija od navijača proglašen sam najkarizmatičnijim igračem u istoriji kluba, te izabran od navijača u najbolju momčad Derbija svih vremena. Činjenica da sam prvi od stranaca bio kapetan u jednom engleskom klubu je svakako nešto posebno. Posebne emocije sam doživio kada je na stadionu Derbija otvoren "Igorov bar". Takvu čast su dobila samo dva bivša igrača kluba: legendarni Roj Mekfarland i ja. Vest Hem je bio već druga dimenzija, londonski klub, ugodan život. Uživao sam igrati u društvu Paola da Kanija, tada mladih igrača Rija Ferdinanda, Frenka Lamparda, Džoa Kola, Džermejna Defoa, Majkla Kerika, koji su redom kasnije napravili sjajne karijere. Igranje na "Apton parku" je također bio poseban doživljaj.
NN: Koliko je zadovoljstvo i čast za Vas bio odabir u idealni tim Derbija?
ŠTIMAC: Neopisivo. Svake godine se odazovem pozivu kluba i odem na jednu do dvije utakmice ili sudjelujem u akcijama koje klub organizira. Izlazak pred navijače je uvijek izuzetno emotivan.
NN: S Hajdukom ste kao trener osvojili posljednju titulu prvaka Hrvatske 2005. godine. Da li je ta ekipa bila najbolja u novijoj istoriji kluba?
ŠTIMAC: U toj su ekipi igrala četiri reprezentativca Hrvatske i jedan igrač reprezentacije BiH. Nije pretjerivanje reći da se nijedna momčad kasnije ni blizu ne može mjeriti s ovom.
NN: Kako gledate na trenutno stanje, može li klub da se vrati na stare staze slave?
ŠTIMAC: Naravno da može, po ovom današnjem modelu uz puno sreće i Božju pomoć za oko 50 do 100 godina, pod uvjetom da Dinamo, Rijeka, pa možda i Osijek prestanu igrati (smijeh).
NN: Kako pamtite period na klupi hrvatske reprezentacije? Da li ste se na kraju osjetili izdanim?
ŠTIMAC: Osjetio sam se izdanim već na samom početku. Bilo je mučno raditi bez pomoći onih čija je jedina obaveza pomoći izborniku u ostvarenju što boljih rezultata. Raditi u onakvoj atmosferi linča, a ipak ispuniti zadani cilj za mene je ravno osvajanju Svjetskog prvenstva. Jedino za čim žalim je to što sam tada odbio ponudu Derbija.
NN: Kakvi su planovi za dalju karijeru, ima li ponuda za preuzimanje nekog kluba?
ŠTIMAC: Planovi za iduću sezonu postoje. Imam načelni dogovor za preuzimanje jednog ambicioznog kluba i vidjećemo što će vrijeme donijeti.
Dobra iskustva iz Irana i Katara
NN: Prethodnih godina radili ste u Iranu i Kataru. Kakva ste iskustva stekli tamo i na kojem je fudbal nivou?
ŠTIMAC: Nogometni jezik je univerzalan, a osnovno za svakog trenera je biti sposoban adaptirati se na ostale različitosti. Iskustva su bila jako dobra, volim najteže izazove, a posebno me radovalo gledati veliki broj mladih kako napreduju u našem radu. U Iranu je nogometna strast jako izražena. Iznimno su talentirani, velika zemlja, a samim tim i ogroman broj talentiranih igrača. U Kataru je potpuno suprotno.
Vjerujem u Dalića i prolaz grupe
NN: Hrvatska na Svjetskom prvenstvu igra u grupi s Argentinom, Islandom i Nigerijom. Kako prognozirate raspored u grupi?
ŠTIMAC: Uz Argentinu smo favoriti u skupini, no trebaće to i dokazati u susretima sa Nigerijom i Islandom. Eventualno ispadanje u skupini doživio bih kao veliki neuspjeh, no vjerujem jako u našeg izbornika Zlatka Dalića i siguran sam da će uspješno premostiti tu prvu fazu.
NN: Koje ekipe vidite kao glavne favorite za titulu svjetskog prvaka?
ŠTIMAC: Prije svih Njemačku i Argentinu. Nešto mi govori da će Mesi napokon uzeti ono jedino što mu nedostaje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.