Nedostaju mi igranje košake i slavni dani, ali vrijeme ide, morate ići naprijed, a ne nazad. Sada radim u italijanskom košarkaškom savezu, a preko ljeta organizujem kamp i uživam u treniranju s mladima.
Rekao je ovo za "Nezavisne" Đakomo Galanda, proslavljeni reprezentativac Italije, koji je sa "azurima" osvojio po zlatnu, srebrnu i bronzanu medalju na evropskim prvenstvima u periodu od 1997. do 2003. Veliku karijeru u nacionalnom timu i žetvu medalja sa tim timom kompletirao je na Olimpijskim igrama u Atini 2004, kada je Italija osvojila srebro. Italijani su tada u pripremama savladali apsolutnog favorita SAD, za koje su igrale zvijezde poput Lebrona Džejmsa, Karmela Entonija, Alena Ajversona i Tima Dankana. Popularnom Geku su i danas svježe uspomene s tog meča.
"Ta pobjeda je bila veliki trenutak u istoriji italijanske košarke. Bili smo prvi koji su tada pobijedili Amerikance, što je kasnije pošlo za rukom i Argentini u polufinalu OI. Igrali smo taktičku igru s velikim protokom lopte, gdje smo dolazili do dosta otvorenih šuteva. Vjerovali smo u našu tehničku igru protiv njihovog atleticizma, nismo ih se bojali iako su bili veliki tim. I dalje vjerujem da su u današnjoj košarci pored individualnih vještina potrebni timski rad i taktičke zamisli i da bez njih ništa ne možete postići, što se tada pokazalo", kaže Galanda, koji je u Palakanestru odigrao 736 mečeva prije nego što je završio igračku karijeru 2014.
NN: Da li žalite što ste cijelu klupsku karijeru proveli u Italiji i što nikada niste otišli u NBA ili neku drugu evropsku ligu?
GALANDA: Žao mi je što se nisam oprobao u NBA, ona je tada bila drugačija nego danas, nije bila toliko otvorena za evropske igrače kao što je sada slučaj. Ipak, imao sam sjajnu karijeru, igrao na najvišem nivou iako nisam odlazio iz Italije. Italija je tih godina vjerovatno bila i najjača evropska liga, igrali smo zapaženu ulogu i na evropskom nivou u Evroligi. Timovi za koje sam nastupao bili su odlični.
NN: Italija više nije u evropskom vrhu. Šta je razlog toga?
GALANDA: Italija je nekada više vjerovala u svoju sopstvenu školu, dok se sada prestalo s proizvodnjom i veliki broj igrača uvozimo iz Evrope i SAD. Zbog toga zaostajemo za Srbijom i nekim drugima ex-Yu zemljam, koje više vjeruju u sopstvene snage i rade s njima. Problem je i što naši najbolji igrači, poput Marka Belinelija, Luiđija Datomea i Nikola Melija, igraju u inostranstvu. Nemamo konkurentno prvenstvo s ostatkom Evrope. Ako želimo da nastavimo svoju istoriju u košarci moramo se ugledati na Balkan.
NN: Bogdan Tanjević je bio selektor 1999, kada ste bili prvaci Evrope, a sada je direktora svih selekcija. Koliko on može da pomogne?
GALANDA: Bošu Tanjevića gledam kao svog drugog oca i jako sam srećan zbog njegovog dolaska u savez. On nam je jako potreban, veliki je radnik, osoba koja fantastično poznaje košarku i ne pravi kompromise u radu. Gdje god je bio postizao je ogromne rezultate, kako kući tako i u Italiji i ostalim mjestima gdje je radio. Svuda je donosio svoje ideje i mislim da je prava osoba za ovaj specifičan momenat italijanske košarke.
NN: Kako pamtite mečeve između Italije i Jugoslavije na evropskim prvenstvima?
GALANDA: Te utakmice su bile nešto što su svi očekivali u završnici kada počne takmičenje, radilo se o dva odlična tima s jakim kolektivima. I jedni i drugi smo imali velike uspjehe, Jugoslavija je bila bolja u finalu EP u Barseloni, dok smo mi slavili 1999. u polufinalu u Parizu, kada smo postali prvaci Evrope.
NN: Koji igrači iz jugoslovenskog tima su vam ostali u sjećanju kao najteži protivnici?
GALANDA: Zoran Savić je odlično znao kako da igra protiv Italije, igrao je snažnu odbranu. Volio sam da gledam Dejana Bodirogu, bio je nevjerovatan igrač, imao je tijelo krilnog centra, a mogao da igra plejmejkera. Igrao je vani, ali i unutra blizu koša i pamtim ga kao najtalentovanijeg igrača jugoslovenske košarke kojeg sam sreo.
NN: Nikola Jokić, Karl Entoni Tauns i Džoel Embid su na neki način centri slični vama, igraju blizu koša, ali i pogađaju trojke. Da li je to budućnost košarke?
GALANDA: To nije budućnost, to je sadašnjost. Za razliku od vremena kada sam ja igrao, današnja igra se mnogo razlikuje, mnogo igrača može da igra i po tri pozicije. Izuzetno su fizički spremni, ali znaju i sa loptom, šutiraju spolja za tri poena. Viđamo drugačiju košarku posljednjih godina nego ranije, mnogo je vještina potrebno za karijeru i razvoj igrača.
Drugovi za sva vremena
NN: Igrali ste s mnogo igrača, ko vam je omiljeni saigrač u karijeri?
GALANDA: Jednog ne mogu da kažem, moraću da navedem dva, a to su Masimo Buleri i Đanluka Bazile. Imali smo sjajne zajedničke trenutke još od omladinskih kategorija, bili jako bliski, a Bazile mi je bio i cimer u reprezentaciji.
1999. je Đakomo Galanda bio prvak Evrope s Italijom.
2004. je osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Atini.
215 mečeva je odigrao za Italiju u periodu od 1997. do 2007. i postigao 1.420 poena.
736 utakmica je odigrao u prvenstvu Italije.