Bila je ovo moja godina iz snova, dosegao sam vrhunac, ostvario sve sportske ambicije i nisam siguran da li ću nastupiti na predstojećim Ljetnim olimpijskim igrama u Londonu.
Bila je ovo prva reakcija Amela Mekića, najboljeg sportista 2011. godine u BiH, nakon što je pečat na svoj rad stavio u srijedu naveče preuzimanjem nagrade na tradicionalnoj manifestaciji održanoj u Kongresnoj dvorani hotela "Holiday Inn" u organizaciji "Nezavisnih novina" i Radio-televizije BiH.
Član Džudo kluba Siti centar iz Sarajeva ove je godine definitivno ušao u istoriju bh. sporta kao tek treći bh. osvajač zlatne medalje u olimpijskim sportovima na Evropskom prvenstvu. Prije njega to su uspjeli samo Zlatan Saračević i Marijan Beneš. Na putu do trona na EP u Istanbulu, Mekić je u kategoriji do 100 kilograma pobijedio Daniela Brata (Rumunija), Henka Grola (Holandija), Ariela Zevija (Izrael), Jevgenijsa Borodavka (Letonija) i u finalu Levana Žoržolijanija (Gruzija). Osim na EP, u 2011. sjajan je bio i u Svjetskom kupu, pa je već sada ispunio normu za nastup na Olimpijadi u Londonu. Na turniru Svjetskog kupa u Venecueli osvojio je prvo mjesto, dok je drugi bio u Majamiju i San Salvadoru, te treći u Bukureštu.
NN: Šta Vam znači nagrada najboljeg?
MEKIĆ: Ovo je vrhunac u mojoj sportskoj karijeri. Nakon godina bavljenja sportom i mnoštva dobrih rezultata, koji su kulminaciju doživjeli ove godine u Istanbulu, nagrada u Izboru "Nezavisnih novina" je kruna moga rada. Mogu samo da dam pohvale za vrhunsku organizaciju ove prestižne manifestacije. Čestitam "Nezavisnim novinama" na vrhunski obavljenom poslu, ali i stručnom žiriju sa Dušanom Bajevićem na čelu.
NN: Činilo se da ste na EP u Istanbulu otputovali bez velikih ambicija. Je li to znači da ni sami niste očekivali takav uspjeh?
MEKIĆ: Nisam od onih ljudi koji unaprijed voli pričati o velikim planovima i najavljivati velike uspjehe. To je uvijek nezahvalno. Ja sam prije EP mudro šutio, maksimalono se spremao, koncentrisao se bez pritiska i pompe, te je javnosti zbog toga to možda izgledalo iznenada.
NN: Koji su Vam planovi za narednu godinu?
MEKIĆ: Ne znam šta dalje, kako dalje i da li uopšte ići dalje. Moram razgovarati sa svojim trenerom Branislavom Crnogorcem da vidim šta on nudi i tek onda ću moći donijeti konačnu odluku o budućnosti u sportskim vodama. Što se mene lično tiče, u ovom trenutku, mislim da sam na samom kraju. Ja sada imam porodicu, od ljubavi se ne živi, a u našoj zemlji ni od sporta, i zato moram gledati na neke prioritete.
NN: Znači li to da Vas možda nećemo gledati na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine?
MEKIĆ: Vrlo moguće da je tako, sada sam mišljenja da gotovo sigurno ne idem u London, ali još moram razmisliti o svemu. Ja sam kroz svoju karijeru svoje zdravlje dosta narušio. Imao sam i po nekoliko lomova i povreda tokom godine i vrijeme je da počnem da razmišljam o sebi, svom zdravlju, svojoj porodici i ostalim bitnim stvarima. Naravno, ne isključujem mogućnost da ipak nastupim u Londonu, jer još imam snage i zdravlja, ali moram dobro razmisliti o svemu. Ne želim više džabe da radim, jer sam, što se mene tiče, sve svoje sportske snove ispunio.
NN: Otac ste djevojčice. Biste li voljeli da i ona pođe sportskim koracima?
MEKIĆ: Ako se jednoga dana odluči da krene sportskim koracima od mene će sigurno imati svu moguću podršku. Ja ću 100 posto stati iza nje i pomoći joj maksimalno, bez obzira na neka moja loša iskustva kroz karijeru, prije svega mislim na izuzetno lošu podršku koju sam ja imao. Samo se iskreno nadam da ona neće sanjati one snove koje sam ja sanjao u svojoj karijeri, a to ja da imamo pravi zakon o sportu, koji neće biti mrtvo slovo na papiru. Nadam se da će ona ili neke generacije sportista koji dolaze imati uslove da normalo rade, te da će se njihovi rezultati nagrađivati na odgovarajući način.
NN: Radite kao viši asistent na Fakultetu sporta u Sarajevu. Koliko je teško uspješnom sportisti uskladiti sve obaveze?
MEKIĆ: To je možda i jedan od razloga zbog kojih razmišljam o prekidu karijere i propuštanju Olimpijade u Londonu. Vrlo teško je raditi i trenirati uporedo. Dosta je obaveza. Sport traži maksimalno odricanje, a ja to realno ne mogu, jer od sporta ne mogu da živim. Ne mogu sebi priuštiti da isključim mozak i samo se spremam za Olimpijadu, jer imam posao koji takođe zahtijava moj puni angažman.
NN: Šta je potrebno za veliki uspjeh?
MEKIĆ: Kod nas je slučaj da se previše očekuje samo od jednog čovjeka, odnosno samog sportiste. Za uspjeh je potrebno imati čitav tim ljudi oko sebe. Ne mogu se ja sam boriti protiv hiljadu nekih stvari. Ovdje nemam kvalitetnih sparing partnera i potrebni su česti odlasci izvan zemlje. Nemam ni fiziotarapeuta, nutricionistu, koji u gram određuje šta smiješ jesti, a šta ne, ili farmakologa koji će davati suplementaciju koja najbolje utiče na formu. Kad god kažem hoću na pripreme, prve riječi koje me dočekaju su nema jedne, nema druge stvari, imamo problem sa ovim, sa onim, ne može se osigurati nešto... Vrhunski sport je otišao daleko, a mi za njim kasnimo 30 ili 40 godina.
Supruga majstor kuvanja
NN: Kao sportista imate poseban način ishrane. Da li i sami kuhate?
MEKIĆ: Ne mogu se baš pohvaliti da sam toliko dobar u kuhinji kao na primjer na tatamiju. Na sreću imam suprugu koja je dosta dobro obučena u tom dijelu posla, postala je pravi perfekcionista, pa u tom pogledu nemam problema. Ja sam za sada u kuhinji samo u ulozi onog koji sugeriše, a ona obavi glavni dio posla. Ponekad sam i zahtjevan, ali supruga je svjesna kroz šta sve prolazim kao sportista, pa mi rado udovolji. Nije joj lako siguran sam.
Zahvalnost
NN: Kome dugujete najveću zahvalnost za svoje uspjehe?
MEKIĆ: Zahvalio bih dragom Bogu. Naravno, svojoj porodici sam dužan posebno zahvaliti, koja je sve ove godine zajedno sa mnom prolazila trnovit put do uspjeha. Zasluge svakako pripadaju i treneru Branislavu Crnogorcu, koji mi je bio i sada je velika podrška.