Prema matematičkom modelu mjerenja, svjetski rekord Usaina Bolta na 100 metara sa Olimpijskih igara u Pekingu neće biti oboren dvadesetak godina.
Ljudsko biće, prema istraživanju, nikad neće trčati ispod 9.45 sekundi. Do zajedničkog zaključka došli su novinari američkog magazina za tehnologiju "Wired", i to nakon što su objedinili nalaze nekoliko naučnih instituta koji se bave biostatistikom i istražuju koje su krajnje granice fizičkih postignuća ljudske vrste. Za mjerilo je uzet standardni dijagramski prikaz napretka sprinterskih rezultata u odnosu brzine atletičara i vremenskog toka. U stotinu posljednjih godina odnos progresije vremenskih rezultata u sprintu na stotinu metara pokazuje zapanjujuću pravilnost. Skicirana krivulja pokazuje jasno da je Bolt još daleko od rekordera za sva vremena. Ljudska će bića, predviđaju naučnici, ići do donje granice od 9.45 sekundi, nakon čega će se krivulja sasvim stabilizovati na jednom nivou i biće moguća samo minimalna odstupanja. Za primjer je uzeto skakanje udalj, gdje je rekord Boba Bimona iz 1968. minimalno popravljen samo u dva navrata.
Prema direktoru Instituta za obradu i analizu podataka u Japanu, Tacua Tabate, Boltovo rekordno vrijeme od 9.69 sekundi trebalo bi da bude srušeno 2030. godine, i to ne posljednji put. Ljudska bića će najbrže trčati u drugoj polovini 22. vijeka, a nakon toga će ostati na tom nivou.
Reza Nubari, matematičar sa Univeziteta Blumzburg u Pensilvaniji, smatra da će donja granica na 100 metara iznositi 9.44 sekunde.
Interesantan podatak, koji objavljuje "Wired", je proračun Džonasa Murejke, fizičara sa Uuniverziteta Lojola Merimaunt u Los Anđelesu, koji je po seizmološkom modelu predviđanja podrhtavanja tla izračunao prije nekoliko godina da će jedan od sprintera ispod 9.70 sekundi 100 metara pretrčati 2009. Murejka se uplašio vlastitog saznanja, posumnjao u svoj proračun i odbio da ga objavi kao naučni rad.
"Mislio sam da je to ludo, nemoguće, da se ne može napredovati tako brzo. Svaki dan kad se sjetim toga, udarim glavom u zid. Oduvijek me kočila ta sumnja u brojke", izjavio je Murejka.
Protivnici rezultata ovog istraživanja, poput fiziologa s Metodističkog univerziteta u Dalasu Pitera Vejenda, tvrde da nauka ne može otkriti puteve čudesnog antropološkog razvoja a Bolt je idealan primjer za tu tvrdnju:
"Vodio sam istraživanje koje je objedinilo tjelesne pojedinosti najboljih 45 svjetskih sprintera kroz dugi niz godina. Svi oni su imali otprilike jednaku tjelesnu konfiguraciju. Dok se nije pojavio Bolt. On je poseban, čudo prirode. Kada imate tako visokog atletičara, a tako brzog na startu, onda sve teorije padaju u vodu."
Poput odnosa između velikih i malih životinja, npr. slona i miša, manje i kraće tijelo brže će pokrenuti svoje mišiće. Sprinteri na 100 metara su tako niži i imaju bržeokidajuća mišićna vlakna. Trkači na 400 metara mahom su viši i imaju obrnutu, vretenastu kompoziciju mišićnih vlakana. Ispada da Bolt kombinuje komparativne mehaničke prednosti višeg atlete s kompozicijom mišićnih vlakana nižeg i eksplozivnijeg sportiste.