Atletska legenda Dane Korica (64), jedan je od najupješnijih dugoprugaša bivše Jugoslavije svih vremena.
Njegovi su se rekordi na pet i 10 km održali sve do raspada SFRJ a ovaj posljednji ni do danas nije oboren. On je najzaslužniji što je Podgorički maraton uvršten u kalendar Evropske atletske federacije, kaže da i danas osjeti miris atletskih staza sa evropskih prvenstava iz Atine (1969) i Helsinkija (1971) gdje je ostvario svoje najveće uspjehe.
Trčao je na 2.000 i 10.000 metara u Atini i Helsinkiju. U Atini je bio peti, a u Helsinkiju mu je izmakla medalja, bio je četvrti.
"To se zove sportski peh. Imao sam vrijedne rezultate iza sebe, lude trke, ali malo sreće. Prvak Balkana sam bio 18 puta, ali u Helsinkiju nisam imao sreće. Sedmi sam bio na Olimpijadi u Minhenu 1972. a postao pet puta zaredom pobjednik velikog međunarodnog atletskog mitinga u Italiji koji se zvao "Pet mlinova". Postao sam i selektor za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. A onda sam dobio veliku šansu da odem na Olimpijadu u Meksiko. Tadašnji trener je smatrao da još za mene ima vremena tako da me nije uvrstio u tim. A to je za mene bila ogromna i, nažalost, propuštena šansa", kaže Korica koji je ove godine bio promoter međunarodnih uličnih trka "Prijedor 2009".
NN: Da li su ulične trke dobra prilika za uočavanje mladih sportskih talenata.
KORICA: Svakako. U Prijedoru sam osjetio da ovaj grad živi za te trke i to je dobro. Međutim, potrebno je mnogo više. Treba stvoriti uslove mladima i još prije njihovog polaska u školu prepoznati talent za bavljenje sportom. To moraju uvidjeti i njihovi roditelji, vaspitači u vrtićima, ali i kasnije nastavnici fizičkog vaspitanja i na kraju treneri koji moraju proći i adekvatnu edukaciju. Mladima svakako preporučujem da se bave sportom, jer ako sam kao teško bolestan dječak mogao upornošću da ostvarim vrhunske rezultate, onda i za ovu savremenu omladinu ništa nije teško. Treba samo htjeti.
NN: Kao dječak ste dugo bili prikovani za krevet?
KORICA: Kao dijete imao sam strašnih problema. Dugo vremena sam bio gotovo nepokretan, a liječio sam se u Opatiji, gdje sam u bolnici ležao u gipsanom koritu gotovo sedam mjeseci. Imao sam tada 69 godina i probleme sa zglobovima, a potom sam dobio i jaku upalu pluća. Bilo je teško jer sam živio u siromašnoj porodici sa šest članova i otac je teško izdvajao pare za moje liječenje. E, tu polazi i moja atletska priča, jer sam o tada velikim šampionima čitao u novinama i htio da postanem zvijezda. Bio sam uporan kako sam se oporavljao od bolesti i počeo da sam treniram trčeći po šumarcima i livadama u Kutini. Ubrzo sam i nastupio na prvom školskom krosu u Kutini. Tada sam posljednji prošao kroz cilj ali već naredne godini postao sam školski prvak i član Atletskog kluba u Kutini.
NN: Uskoro su krenula i prava natjecanja i ulične trke.
KORICA: Ubrzo sam ušao u rang onih koji su trčali na atletskom prvenstvu Hrvatske i tu su me prepoznali pravi trenerski stručnjaci. Tada sam 1965. postao prvak Hrvatske na stazi dugoj 5.000 metara. Tada su me primili i u tadašnju jugoslovensku reprezentaciju, ali je moje trčanje prekinuo odlazak u vojsku u Tetovo. No, i tu sam se snašao jer sam svojim komandirima rekao da sam trkač, pa su me prebacili u sportsku četu u Beograd. Tu sam počeo trenirati u Atletskom klubu Crvena zvezda. Bio sam u naponu snage od 1969. do 1975. godine kada me niko u Jugoslaviji nije pobijedio, a počeli su se ređati i evropski šampionati.
NN: Vaš trenerski poziv takođe je posut uspjesima?
KORICA: Sigurno, jer sam punih 20 godina bio savezni kapiten, ali i jedno vrijeme direktor Sportskog društva Crvena zvezda. Takođe, i direktor Atletskog saveza Srbije. Sada sam generalni sekretar Sportskog saveza Srbije i član Evropske atletske federacije. Sve je to moj radni angažman i namjera da promovišem atletiku s prostora bivše Jugoslavije. Naravno, riječ je o postratnom vremenu u kome se atletika u mnogim sredinama tek uzdiže, jer smo zbog rata i razaranja počeli od nule.
NN: Ko od država bivše Jugoslavije najviše ulaže u atletiku?
KORICA: Najdalje je odmakla Slovenija jer je već izgradila savremene sportske objekte i atletske staze kao i kompletnu sportsku infrastrukturu za različite vrste sportskih takmičenja. Tu su uložena ogromna sredstva, jer jedna Slovenija sada ima čak 18 modernih staza, a recimo Srbija samo dvije. Ogromne su razlike, dakle, među bivšim jugoslovenskim republikama i zato je za mlade ljude koji teže ka vrhunskim rezultatima neophodno stvoriti preduslove da bi se bavili sportom. Ne može se trenirati na šljaci i po šumarcima kao što smo mi to nekad radili ili spavati po školskim i studentskim domovima, jer je došlo moderno vrijeme koje traži i moderan pristup sportu.
Unuke obećavaju
NN: Da li su Vaše dvije kćerke krenule stopama svoga oca?
KORICA: Pokušavale su nešto, ali iskreno nisam imao vremena da se zbog svojih obaveza više posvetim njihovim takmičenjima. Sada imam i dvije unuke koje obećavaju da će se baviti atletikom. No, vidjećemo da li su to samo želje ili njihova iskrena volja da veliki dio svog vremena izdvoje za atletiku, koja je po mom mišljenju zaista istinska i jedina prava kraljica sportova.