Kada se danas govori o vrhunskim sportskim rezultatima, svjetskim i evropskim rekordima riječ doping se, na veliku žalost, sama po sebi nameće.
"Prirodna" simbioza dopinga i dobrog rezultata jedina je istina u današnjem svijetu komercijalizovanog sporta. Zloupotreba hemijskih sredstava postala je ustaljena praksa. U cilju što boljih ostvarenja u skoro svim granama sporta, posebno onim pojedinačnim, takmičari redovno pribjegavaju ovoj nepopularnoj metodi koja samo trenutno donosi slavu i novac. Posljedice o kojima se prilično stidljivo govori odnose se na sve češće srčane zastoje, oboljenja pluća, bubrega..., a ne dopiru do svijesti mladih ljudi.
No, cijeli logistički tim je u službi vrhunskog sportiste koji je ništa drugo nego mašina za pravljenje novca, kako ličnog tako i globalnog, te se zbog toga postavlja pitanje kolika je i da li uopšte postoji moralna dilema stručnjaka koji određuju koliku dozu će uzeti neki takmičar pred "životno važan nastup".
O onome što će uslijediti godinama nakon toga čovječanstvo ne razmišlja ili ga nije briga. Jednom je poznati sarajevski atletski trener svom štićeniku kazao: "Došao si do granice i dalje samo uz pomoć lijekova možeš napredovati, ali sutra, kada budeš imao retardiranu djecu, mene nemoj zvati. Na tebi je da odlučiš". Bila je ovo poruka mladom takmičaru, iskrena i jasna, upućena još prije dvadesetak godina kada su viteštvo i amaterizam, ipak, imali neko mjesto u savremenom sportu.
Danas niko ne razgovara o posljedicama, nikotinske ovisnike proganjaju kao vještice u srednjem vijeku, a ljekari koji prepisuju i doziraju nedozvoljena sredstva u sportu, kao i treneri koji sve to aminuju, heroji su u slučaju zlata i rekorda.