Sedrik Dumon, najbolji svjetski base skakač, protekle srijede u Sarajevu je izveo skok s padobranom s tornja "Avazove" zgrade u naselju Koševsko brdo.
Belgijanac je svojim skokom s oko 690 metara visokog nebodera pokazao zašto je 2006. godine postao svjetski rekorder u ovoj neobičnoj i izuzetno opasnoj sportskoj vještini. U svojoj karijeri napravio je preko 1.000 base skokova, a za rukom mu je pošlo da za samo jednu sedmicu kompletira cijelu base kolekciju skočivši sa zgrade, antene, raspona i zemlje, što na enegleskom jeziku predstavlja skraćenicu za "base".
"Skok u Sarajevu bio je veoma opasan. 'Avazova' zgrada je specifična građevina s karakterističnim oblikom, ali i doskokom, jer se u okolini nalazi dosta kuća i ostalih građevina. Da bih uspješno i sigurno izveo skok bila mi je potebna izvrsna kondicija i koncentracija. Morao sam paziti na udare vjetra i uporedo da se padobran otvori na vrijeme, jer bi svako kašnjenje moglo biti kobno", istakao je Dumon u razgovoru za "Nezavisne novine".
NN: Da li nosite dva padobrana?
DUMON: Za razliku od uobičajenih skokova iz aviona, u ovom slučaju nosi se samo jedan padobran. Zato nemam pravo na bilo kakvu grešku. Ovo je sport koji se razlikuje od standardnog padobranstva jer je potrebna mnogo brža reakcija. Mnogo ranije treba otvoriti padobran, a već nakon nekoliko sekundi slijedi doskok. Za uspjeh je potrebno da čovjek dobro poznaje sebe i svoje limite. Stalno se igram s mislima i svojim umom. Presabiram se u glavi kako ne bi došlo do greške.
NN: Šta Vas je motivisalo da se počnete baviti ovim sportom?
DUMON: U svim ekstremnim sportovima, pa tako i u ovom, čovjek u stvari traži adrenalin. To je strast koja se ne može opisati, već samo doživjeti i osjetiti. Za vrijeme skoka se sve odvija tako brzo da nisam ni svjestan reakcije tjela i uma sve dok ne doskočim.
NN: Bojite li se ikada prije skoka?
DUMON: Naravno da strah postoji i on je prisutan u svakom skoku bez obzira na to da li je riječ o prvom ili hiljaditom. Strah bih nazvao pozitivnim jer da nije njega vjerovatno ne bih na vrijeme uočio sve opasnosti koje me vrebaju prilikom izvođenja skoka, posebno ovog sa zgrade 'Avaza'. Onaj dan kada ne budem osjetio strah prestaću se baviti ovim sportom.
NN: Koliko je zaista opasan ovaj sport?
DUMON: Veoma je opasan, u što sam se mogao uvjeriti u proteklih 12 godina, koliko njim se bavim. Izgubio sam dobrog druga prije dvije godine, a jedan je kolega u nesreći život izgubio prije dva mjeseca. Svjestan sam svih opasnosti, ali to je valjda sastavni dio ovog posla. Nekad se i sam pitam da li je ovaj posao vrijedan mog zdravlja, stresa i svega ostalog jer se često nalazim sekund do ambisa. Međutim, svaki put nakon skoka uz dozu adrenalina dobijem odgovor i mislim da je vrijedno toga, jer znam šta radim.
NN: Kada ste prvi put imali želju da skočite?
DUMON: Dogodilo se to još kada sam bio dječak, u Njujorku, na vrhu jedne visoke zagrade. Tad sam pomislio zašto ne bih skočio s padobranom. Davne 1986. godine počeo sam pratiti rad svog prijatelja, koji je kasnije izgubio život, ali me njegov način suočavanja s izazovima fascinirao. Prvi put skučio sam s njim u paru 1991. godine.
NN: Kako Vaša porodica gleda na Vaš posao?
DUMON: Iako znaju za moju strast i česte skokove, članovima moje porodice doživljaje ispričam tek nakon skoka, a ne prije. Ne želim da ih opteretim ili uzbudim, iako oni znaju kakva sam ja ličnost, koliko sam ozbiljan i koliko gledam na sve detalje kako se ništa nepredviđeno ne bi desilo. Vjerujem da nisu pretjerano zabrinuti.
NN: Kada ste bili najbliže smrti?
DUMON: Svaki je skok blizu ponora. Kad letim, a vjetar me ometa, ili kad sam blizu nekog brda, planine ili stijene, pomislim kako moram što prije pobjeći ili ću stradati. Međutim, trudim se da se fokusiram na ono što radim. To izaziva hemijsku reakciju mozga, te ne razmišljam o smrti. O nečemu strašnom razmišljam obično tek naknadno, kada vidim odakle sam skočio. Mentalna priprema ponekad je važnija od fizičke, to mi je pomoglo da do sad nisam doživio ni najmanju povredu u karijeri. Strah, naravno, uvijek postoji, ali ne razmišljam o smrti.
NN: Kako ste se odlučili za skok u Sarajevu?
DUMON: U BiH sam prvi put došao prije dva mjeseca tražeći lokaciju na kojoj bih izveo skok. Odlučio sam se za zgradu "Avaza", jer me privukao teren i tražio sam mogućnost da skok izvedem pred mnogo ljudi. Ipak, ujutru kad sam se probudio vidio sam da su vrijeme i vjetar pogodni, tako da sam to morao iskoristiti i skok obaviti u ranim satima, bez većeg broja gledalaca.
NN: Da li ćete se vratiti u BiH?
DUMON: Svakako da bih volio ponovo doći i ne samo u Sarajevo, već i u druge gradove. Vratiću se ukoliko izgradite višu zgradu. To će me sigurno privući i za mene biti novi izazov.
NN: Kakvi su Vaši naredni planovi?
DUMON: Imam dosta projekata na kojima radim. Neki se tiču filma, neki ličnog zadovoljstva, ali o njima ne bih govorio, jer je priroda mog posla takva da stvari čuvam u tajnosti do posljednjeg trenutka.