Iako u svojim klubovima širom Evrope igraju zapažene uloge, a nerijetko su glavne "poluge" svojih ekipa, košarkaški reprezentativci BiH u državnom timu teško da se mogu prepoznati.
U proteklih mjesec dana rijetki su oni koji su bili ispod razine uobičajene forme. Mirza Teletović, Nemanja Gordić, Henri Domerkant, Elmedin Kikanović, Mujo Tuljković, Damir Krupalija, Kenan Bajramović... bili su najbolji ili jedni od ključnih igrača u pobjedama svojih timova.
Zbog čega je onda njihova igra u dresu sa državnim grbom, čast izuzecima i rijetkim blistavim trenucima, jalova, atipična, spora i dosadna?
Selektor Mensur Bajramović na okupu je imao sve ono čime u ovom trenutku raspolaže naša država. Imao je i Nenad Marković u ranijem kvalifikacionom ciklusu, no oba puta je izostao direktan plasman na "Eurobasket", a odgovor se nije želio iznositi u javnost.
Kada bi se analizirao pojedinačni kvalitet, onda bi reprezentacija BiH mogla s pravom računati na četvrtfinale Evropskog prvenstva, no kada su na okupu - naši košarkaši ne dišu "punim plućima". Vjerovatno je riječ o ljubomori, sujeti koja im ne dozvoljava da priznaju kolegi u timu da je bolji kao starter, dok će to strancu u svom klubu moći "aminovati", zavisti, nedovoljnom angažmanu jer se za državni tim ne igra za novac? Pitanja su to kojima bi se trebalo ozbiljnije pozabaviti.
Tačno je da je igranje u dresu sa državnim grbom izgubilo smisao u današnje vrijeme komercijalizacije sporta, ali je isto tako tačno da se BiH mora grčevito držati za rijetke svijetle sportske momente u kojima joj se u očima njenih građana vraća izgubljeno dostojanstvo.