Trenutak slabosti, makar on trajao puna tri mjeseca, ne znači definitivno zbogom, posebno kod vrhunskih sportista. Da ova tvrdnja ima svoje uporište, pokazao je primjer Rodžera Federera koji se nakon gubitka "svog" Vimbldona i pojedinačnog zlata u Pekingu na najbolji način vratio u Njujorku gdje je prilično lako stigao do još jednog naslova pobjednika US Opena, petog zaredom.
Ko je uopšte toliko hrabar i siguran da može kategorično tvrditi da je Federer izgubljen, da mu se karijera bliži kraju, da je nemoćan u duelima s mlađim teniserima... Možda bi se za svakoga mogla izreći takva hrabrost, ali je u slučaju ovog nevjerovatnog i neponovljivog Švajcarca ona čista ludost ili jednostavno činjenica o nepoznavanju sporta, tenisa, Federera.
Sa onom istom lakoćom, raznovrsnošću poteza, "ubijanjem" protivnika u trenucima kada to izgleda nemoguće, Švajcarac se vratio. Krenuo je od nule na US Openu, iako je bio branilac naslova jer su ove godine oči svjetske javnosti bile uprte u Novaka Đokovića, Endija Mareja i Rafaela Nadala. Ma koliko to bezobrazno bilo na nekadašnjeg prvog tenisera svijeta nije se obraćala tolika pažnja niti je ubrajan u prve favorite. No, osim što se u svom prepoznatljivom stilu vratio, pokazao je kako je breme prvog igrača svijeta, koje je toliko dugo uspješno nosio na plećima, najveća pobjeda u vrhunskom sportu. Breme koje je Nadala sputalo već na prvoj stepenici, teret zbog kojih se gube turniri, medalje, pozicije.
Od velikog Pita Samprasa Federera dijeli još samo jedan grend slem trofej. Svjestan je toga Švajcarac, a amnezija koju su doživjeli ostali vjerovatno je poslije Njujorka već postala prošlost.