Aktuelni prvak Crne Gore i olimpijski reprezentativac SR Jugoslavije, velemajstor Milan Draško, osvojio je solidno osmo mjesto na banjalučkom međunarodnom turniru. Plasman je mogao biti i bolji, ali je upropastio nekoliko izglednih pozicija. Ipak, kući se vraća sa trijumfom protiv Viktora Korčnoja, legende svjetskog šaha.
Dosadašnji rezultati na 64 polja, kao i otvorenost, rječitost, znanje, skromnost van šahovske table, jednostavno su "natjerali" organizatore da ga pozovu u grad na Vrbasu. Bio je dvostruki pionirski prvak BiH i Jugoslavije, trostruki omladinski prvak BiH, na državnom prvenstvu 1980. dijelio je prvo mjesto s Ognjenom Cvitanom, kasnijim omladinskim šampionom svijeta. Sa ekipom sarajevske Bosne je osvajao pet, a s beogradskim Partizanom dvije titule prvaka Jugoslavije. U Agrouniverzalu (Beograd), Željezničaru (Sarajevo) i Budućnosti (Podgorica) takođe je dosezao najviše visine.
U razgovoru za "Nezavisne novine" govori o kompjuterima, mladima, svjetskim šampionima, šahu nekad i sad.
NN: Kakvi su utisci o turniru?
DRAŠKO: Veoma mi je drago da je obnovljena jedna zavidna šahovska tradicija. Posebnu dimenziju turniru, kao i prošle godine, dalo je učešće Korčnoja, koji osim izuzetno bogate karijere postavlja novi standard i nameće se kao fenomen.
NN: Turnir je bio izuzetno borben. Postoji li "formula" po kojoj bi organizatori mogli s velikom vjerovatnoćom da očekuju veću borbenost; da li su to dobre nagrade, premije ili izbor igrača?
DRAŠKO: Svi ovi elementi doprinose borbenosti. U bliskoj budućnosti, na Olimpijadi u Drezdenu, uvešće se novo pravilo po kojem nema sklapanja remija prije 30. poteza. Mišljenja o takvom rješenju su podijeljena, ali mi se čini da je to dobra stvar. Druga mogućnost da se turniri učine borbenijim već je oprobana na nekoliko turnira, od kojih je namarkantniji onaj nedavni u Španiji, gdje je pobijedio Veselin Topalov. Za pobjedu se dobijaju tri boda, a za remi jedan. Niko ne voli brze remije, ali treba shvatiti i igrače. Kad igrate mnogo turnirskih partija nije realno očekivati da sve partije igrate punom snagom. Ne može svako biti Korčnoj!
NN: Da li bi se "švajcarci" mogli označiti kao krivci za određeni pad kvaliteta šaha?
DRAŠKO: Uvođenje turnira po švajcarskom sistemu, koji danas prevladavaju, plod je vremena, mode. Zapravo, u svim sportovima dešava se progres, bili mi zadovoljni njime ili ne. Dolazi do jednog ubrzanja, daje se šansa većem broju igrača. Čuo sam od mnogih vrhunskih igrača da je u vrijeme kada su dominirali turniri po Bergerovom sistemu kvalitet igre bio bolji. Međutim, u današnje vrijeme teško mi je zamisliti da igram u jednom gradu jedan turnir 25 dana. Kada sam bio mlađi nismo imali mnogo turnira. Uglavnom se sve svodilo na oficijelna takmičenja, republička i državna ekipna i pojedinačna prvenstva. Nije ni to bilo dobro.
NN: U šahu teže nego u ostalim sportovima dolazi do suštinskih izmjena, ali se zato sistemi takmičenja za titulu mijenjaju kao košulje. Da li je FIDE time učinila medvjeđu uslugu šahu?
DRAŠKO: Činjenica da je još na snazi da se na raznim turnirima primjenjuje deset ili više različitih tempova igre nema nikakvo realno opravdanje. Teško se prilagoditi. Kao da igrate fudbal na različitim dimenzijama terena ili s različitim vremenskim trajanjem. Sistem takmičenja za prvaka svijeta je na neki način demokratizovan. Daje se šansa širem krugu igrača, ali je zato institucija svjetskog prvaka izgubila na autoritetu. Ranije se znalo kako se dolazi do prvenstva svijeta i put je bio mukotrpniji. Ne mogu shvatiti da se prvak svijeta može postati nakon brzopotezne partije u doigravanju. Treba naći neku mjeru da ne bi sve bilo dovedeno do apsurda. Ohrabrujuće je što uskoro dolazi do pravog meča, najznačajnijeg od Londona 2000. i duela Kasparova i Kramnika. Igraće, kao što je poznato, Kramnik i Anand, igrači koji su od povlačenja Kasparova najbolji svjetski igrači.
NN: Ko je, po Vama, najveći svjetski šampion?
DRAŠKO: Za mene je najznačajnija pojava u šahu ubjedljivo Robert Fišer. Lično sam jako volio igru Miše Talja. Od svih svjetskih šampiona je imao najviše pristalica. Po stilu igre mi je najbliži bio Anatolij Karpov. Ipak, najveće znanje je obuhvatio Kasparov. Imao je najširi repertoar otvaranja, ogromnu energiju. Ako bih morao da se opredijelim, mislim da je Kasparov najbolji igrač u istoriji drevne igre.
NN: Bez Fišerovog sata se danas ne može zamisliti ozbiljan turnir. Da li je sljedeće što bi moglo doprinijeti popularizaciji šaha Fišerov šah?
DRAŠKO: Koliko mi se sviđa njegov patent sa satom, pri čemu je njegova ideja bila da se dobija ekstra minut na odigrani potez, nisam sklon njegovom šahu. Kada se figure postave po određenom kriterijumu svi teže da ih rasporede u skladu s "normalnim" šahom. Zbog toga da ne vidim šta se njime dobija. Time se poništavaju sva dosadašnja iskustva.
NN: Koliko se oslanjate na pomoć kompjutera i kakva je njihova uloga u razvoju šaha?
DRAŠKO: Postao je neophodno sredstvo za pripremu. Uvođenje kompjutera u šah ima i dobrih i loših strana. Vrlo lako se, na primjer, pripremite. Ranije se mnogo vremena gubilo u pronalaženju materijala. Danas je važno da tačno znate šta vam treba. Problem je kako te silne informacije obraditi. Morate znati šta je u tom moru podataka relevantno za vaš stil igre, za vaš senzibilitet. Kompjuteri su proizvod novog vremena i ne dozvoljavaju nam da budemo sentimentalni za nečim što je prošlo.
NN: Na koji način šah približiti mladima ako znamo da u zemljama bivše Jugoslavije nema mnogo sredstava za ovu igru?
DRAŠKO: Šah razvija mnoge pozitivne osobine. Djeca koja se bave šahom nisu sklona porocima, pa se sve intenzivnije na prostorima bivše Jugoslavije uvodi u škole kao izborni predmet. Neophodan je i veliki entuzijazam kod ljudi koji vode škole šaha. Šah, znate i sami, nije profitabilan, pa mora postojati ljubav koja vas "odvaja" od ostalog svijeta. To je apstraktna stvar koja "pomaže" da izgubite vezu sa nekim materijalnim stvarima. Podatak da od 10.000 djece samo jedan postane velemajstor govori koliko je težak put da bi se postao respektabilan igrač. Mnogo zavisi od pedagoga, od njihove sposobnosti za animaciju i od vremena koje su spremni posvetiti najmlađima.
NN: Gube li u eri Interneta knjige na značaju? Hoće li one ostati samo dobar alat za uvođenje mladih u tajne drevne igre?
DRAŠKO: Knjiga će uvijek imati svoje mjesto. Ona je temelj razvoja. Ja i danas uživam da pogledam partije starih majstora, uživam da vidim pisanu riječ. Volio sam knjige Mihaila Botvinika. Imao je tu moć da najbolje objasni svoj pristup šahu. Savjetujem mladim igračima da mnogo pažnje posvete izučavanju završnica starih majstora. Izdvojio bih i knjigu Kasparova "Dva meča". U njoj dominira analiza, dok u starijim knjigama dominira lijep komentar.
NN: Osvajali ste više republičkih i saveznih titula u mlađim kategorijama. Ovi uspjesi su ukazivali na potencijal za još veća dostignuća u seniorskom šahu.
DRAŠKO: Nisam sasvim zadovoljan kasnijom karijerom, jer sam 1983. postao inter, a na titulu velemajstora sam čekao 10 godina. Vjerovatno zbog blagog karaktera, stila igre nesklonog riziku, doveo sam sebe u poziciju da se nisam često "kitio" prvim mjestima. Volio bih da sam odgonetnem šta je bio pravi razlog da blistavu karijeru koju sam imao kao pionir i omladinac nisam doveo do logičnog nastavka. Bio sam olimpijski reprezentativac SR Jugoslavije, sada sam reprezentativac Crne Gore, aktuelni državni prvak... Sve je to lijepo, ali moram priznati da sam još više očekivao.