"To majka više ne rađa", pjevala je "Riblja čorba", a taj stih bez imalo zadrške se može upotrijebiti za Novaka Đokovića.
Šta je taj momak uradio u posljednih godinu dana nešto je što mogu samo oni čelične volje i velikog srca. Naravno, veliki uspjeh su napravili i srpski vaterpolisti i rukometaši, ali oni kada je najteže na terenu mogu da se oslone jedni na druge, a Nole samo na sebe.
E zato je Noletova borba u finalu Australijen opena bila nadljudska i na granici nemogućeg.
Kada u rasponu od tri dana odigrate dva meča s najtežim rivalima, provedete na terenu skoro 11 časova, tokom kojih nemilice trčite i do iznemoglosti izudarate skoro sve komplete teniskih loptica, i iz toga izađete kao pobjednik, nije ni čudo što ljudi sumnjaju da je Đoković vjerovatno vanzemaljac.
Odakle mu onolika snaga i volja, bilo je prvo što su se ljudi pitali nakon maratona u Melburnu i gladijatorske borbe prvo s Marejem, a potom i Rafaelom. Šta on to jede, šta udiše, šta on to radi da je nepobjediv? Ako bi se velika fizička snaga mogla i objasniti, kako naći razumno rješenje za gigantsku mentalnu snagu zbog koje je u stanju da se vrati iz situacije koja je, blago rečeno, bezizlazna u svakom pogledu.
Tješe se u taborima britanskog i španskog tenisera da su prozreli Novakovu igru, ali šta je s onom bitnijom stavkom - psihom jakom kao Gibraltarska stijena? Možda je bolje da se svi odreda manemo ćorava posla traženja razumnog rješenja i jednostavno prihvatimo da Supermen ipak nije jedini s planete Kripton.
Ima još jedan, i to još jači.