Ova fudbalska 2011. godina u mnogo čemu je trebalo da bude prekretnica kada je bh. fudbal u pitanju. I bila je.
Ostaće upamćena po suspenziji od strane FIFA i UEFA, koja je urodila plodom, pa je otišla famozna trojka, a došli su ljudi iz fudbala. Održan je niz sastanaka, pronađena su neka rješenja koja su koliko-toliko zadovoljila sve strane i polako ali sigurno bh. fudbal je opet krenuo naprijed. To sve kao da je pozitivno uticalo na fudbalske klubove pa iako su neki na ivici bankrota, utakmice i nisu toliko loše, što bi običan čovjek rekao, mogu se gledati. I navijača ima prilično, pjevaju, navijaju i galame, ali ipak to nije to, nešto nedostaje. Ah da, sad znam, te njihove riječi i povici, te pjesme nemaju baš nikakve veze sa sportom i podrškom svom timu.
One su pune neke mržnje, ali ne bih ja to više nazvao ni politikom, a ni nacionalističkom netrpeljivošću. Čini mi se da je tu ipak na djelu čista frustracija zbog lošeg života, neizvjesne budućnosti, opšteg pada morala cijelog društva, poremećenih sistema vrijednosti, lošeg kućnog odgoja...
Ovi problemi odavno se trpaju pod tepih i niko više nema volje da se njima bavi. Sve je prepušteno stihiji pa kud nas bujica odnese. Nisu ovo opravdanja za te (ne)navijače koji su već odavno zaboravili razlog zbog kojeg bi trebalo da dolaze na sportske terene. Kritike i osude već odavno nemaju efekta, klubovi su tu u neugodnoj situaciji jer su između dvije vatre, a društvo se i dalje pravi da ne vidi i ne čuje pozive u pomoć sve dok ne dođe do onog najgoreg. A tada će svima biti žao, svi će reći da su upozoravali, nakon nekog vremena sve će se zaboraviti i sve kreće ispočetka. I tako u nedogled, pa gdje nas bujica odnese. Valjda neće predaleko.