Bosna i Hercegovina zasigurno je vodeća zemlja kada je riječ o broju političara u raznim sportskim organizacijama, klubovima, strukovnim sportskim savezima i Olimpijskom komitetu.
Gotovo da ne postoji niti jedan strukovni sportski savez koji u svojim redovima nema barem jednog predstavnika vlasti, opštinske, kantonalne, entitetske ili državne.
Nerijetko visoko pozicionirani političari obavljaju i najodgovornije funkcije u savezima, kao što je predsjednička ili potpredsjednička, u zavisnosti od nacionalnog ključa, odnosno sistema rotacije. Činjenica da su političari vodeći ljudi bh. sporta za ne upućene bi trebalo da bude pozitivan znak, jer bi se moglo zaključiti da vladajuće institucije pružaju bezrezervnu podršku sportu i sportistima.
Međutim, u bh. stvarnosti situacija je obrnuta. Sport je na margini, sportisti `puki amateri`, koji od onoga što najbolje znaju da rade često ne mogu da obezbijede egzistenciju za sebe i svoju porodicu, pa su dodatne prihode primorani tražiti radeći u raznim firmama.
Mnogi su i na birou za zapošljavanje, a u slučaju da osvoje medalju na nekom značajnom međunarodnom takmičenju, uz skromnih stotinak maraka nagrade, na prijemu kod načelnika svoje opštine, uredno će dobiti i obećanje da će njihov slučaj biti uvršten u listu prioriteta za rješavanje.
Dodatni apsurd je da već godinam svi naši sportisti iščekuju i donošenje zakona o sportu na državnom nivou, a i to bi upravo trebalo da im obezbijede političari.