Rukomet

Legendarni Talant Dujšebajev: Volim rukomet, ali nisam manijak

Legendarni Talant Dujšebajev: Volim rukomet, ali nisam manijak
Foto: Ilustracija | Legendarni Talant Dujšebajev: Volim rukomet, ali nisam manijak
Vladimir Grbić

Cijela porodica Dujšebajev posvećena je rukometu, a "glava kuće" jedan je od najboljih igrača u istoriji ovog sporta, a sada jedan od najboljih i najtrofejnijih trenera svijeta.

Legendarni Talant Dujšebajev u ekskluzivnom razgovoru za "Nezavisne" pričao je o bogatoj karijeri, sinovima koji su na putu da budu jednako uspješni kao i on, igračima sa ovih prostora i još o mnogo čemu.

I kao igrač i kao trener legendarni sovjetski, ruski i španski rukometaš je osvojio sve što se osvojiti moglo. Sve je moglo da ode u nekom drugom pravcu jer je kao klinac, kao i mnogi u njegovom rodnom Kirgistanu, trenirao hokej na ledu, a nešto kasnije i fudbal, ali ipak je završio u rukometu i izrastao u veliku svjetsku zvijezdu.

U braku je sa Olgom, koja je nekada bila profesionalni igrač, i sa njom ima dva sina - Aleksa i Daniela, koji su igrači poljskog Vive Kielcea i tamo ih trenira otac. Cijela porodica vezana je za ovaj sport, ali im to nije smisao života i trude se da u svemu uživaju punih pluća.

"Nisam manijak. Mnogo volim rukomet, ali život je divan i morate da imate granice između profesionalnog i porodičnog života kako biste uživali maksimalno. Svaki dan moram da imam 'čistu glavu'. Dva-tri su mi potrebna da razmislim šta ću da radim sa ekipom, a ostalo se sve svodi na rutinu. Naravno, u finišu sezone kada igramo za trofeje teško je držati se svega toga. Ali, generalno volim život", rekao je na početku razgovora Dujšebajev, koji je istakao da je sve mnogo lakše kad imaš podršku porodice:

"Naravno, sto odsto je sve lakše kada je cijela porodica povezana sa rukometom. Moja supruga, kao profesionalni igrač, uvijek je razumjela šta mi je sve bilo potrebno kao igraču i sada kao treneru i uvijek mi je pomagala. Djeca su od prvih koraka bila povezana sa rukometom i ona ga žive. Ali za sve nas rukomet nije pravi smisao života."

NN: Kakav je Talant privatno? Šta volite da gledate, čitate, slušate?

DUJŠEBAJEV: Volim da putujem i volim da upoznajem razne dijelove svijeta. Volim da upoznajem kulture, ljude, običaje, istoriju, hranu... Potrebni su mi sunce, more, ribe, dobra hrana. Volim da čitam i opuštam se uz muziku. Slušam samo rusku muziku. Kada je literatura u pitanju, 99 odsto je to ruska, a što se tiče filmova, volim američku i špansku produkciju.

NN: U Poljskoj ste od 2014, a prije dvije godine u klub su došli i Vaši sinovi. Sigurno ste veoma ponosni na njih? Polako, ali sigurno koračaju Vašim stopama.

DUJŠEBAJEV: Najvažnija stvar mi je da budu srećni onim čime se bave u životu. Mnogo su željeli da igraju rukomet i veoma sam srećan kako napreduju. Za nekoliko godina možete ponovo da me pitate da li sam ponosan, a zasad jesam, i to veoma.

NN: Tokom igračke i trenerske karijere ste radili sa mnogo igrača sa prostora bivše Jugoslavije. Kakvi su za saradnju, da li ste ti igrači ističu po nečemu posebno?

DUJŠEBAJEV: Ljudi sa Balkana su rođeni da budu timski igrači. Odlično igraju fudbal, rukomet, košarku, sve sportove. Odličnog su karaktera, puni su samopouzdanja i to je najvažnije za svakog igrača. Svi su veliki profesionalci i odlični ljudi. Imao sam odličnu saradnju sa svim Balkancima sa kojima sam radio.

NN: Bez sumnje ste bili jedan od najboljih igrača svih vremena i istim putem ste nastavili i sada kao trener. Trofeji su Vaš zaštitni znak. Za koji trenutak u bogatoj karijeri biste kazali da Vam je najdraži?

DUJŠEBAJEV: Definitivno Olimpijske igre u Barseloni 1992. (osvojio zlato sa selekcijom SSSR koja je tada nastupila pod imenom Zajednica nezavisnih država). To je bio najvažniji trenutak u mojoj karijeri kao igrača. Sve se promijenilo nakon toga. Kada je u pitanju trenerska karijera, najvažnije je bilo prvih nekoliko mjeseci. Iskustvo koje sam stekao u tom periodu je bilo veoma korisno. Uvijek ću se sjećati koliko mi je teško bilo na početku. Sada kada se prisjetim tih godina, veoma sam srećan što sam sve "preživio".

NN: Sada sa dosta uspjeha vodite Kielce. U sezoni iza nas ste bili četvrti na fajnal foru Lige šampiona, da li je to na neki način bilo razočarenje za klub?

DUJŠEBAJEV: Ne, ja to doživljavam sasvim suprotno. To je bio veliki uspjeh tima koji je u izgradnji. Kada smo osvojili Ligu šampiona 2016, bili smo jedan od najstarijih timova, 2017. smo počeli za izgradnjom novog tima. To što smo igrali fajnal for ove godine je bilo prijatno iznenađenje za nas i siguran sam da će ovo iskustvo biti veliki kapital za budućnost.

NN: Cilj je naravno i ove sezone biti na istom mjestu?

DUJŠEBAJEV: Svake godine naš najvažniji cilj je da osvojimo prvenstvo i Kup Poljske te da budemo među osam najboljih timova u Ligi šampiona. Fajnal for je uvijek nagrada više i tu se nikad ne zna ko može da osvoji pehar.

NN: Šta Vas je najviše privuklo poljskom rukometu? Jeste li zadovoljni svime što ste napravili do sada u Vive Kielceu?

DUJŠEBAJEV: Kada sam došao, naslijedio sam tim koji je već bio spreman da se bori za najviše ciljeve u Ligi šampiona. Novi projekat koji smo napravili zajedno je veoma zanimljiv i odlično je biti dio toga. Imamo sjajne uslove za rad, odličnog predsjednika i nevjerovatne navijače i zajedno možemo da napravimo tim koji će se ponovo plasirati na fajnal for. Pravimo tim i iz godine u godinu ćemo ići stepenicu više.

NN: Naravno, dosadašnji najveći uspjeh sa Kielceom je osvajanje Lige šampiona 2016. Kako ste motivisali igrače u tom finalu sa Vespremom jer ste u jednom trenutku u drugom poluvremenu imali čak devet golova zaostatka?

DUJŠEBAJEV: U tim trenucima sam ohrabrivao igrače da se bore do kraja i govorio sam im da nisu zaslužili da izgube meč sa tolikom razlikom. Nisu imali pritisak i počeli su da igraju. Na kraju smo imali i dosta sportske sreće.

Reprezentacije

Legendarni Talant Dujšebajev je ušao u reprezentaciju SSSR početkom devedesetih. Prvo veliko takmičenje bile su Olimpijske igre u Barseloni 1992. kada je taj tim zbog nastupio pod zastavom Zajednica nezavisnih država.

Sa Rusijom je 1993. osvojio i zlato na Svjetskom prvenstvu. Poslije toga je uzeo državljanstvo Španije i sa "crvenom furijom" je osvojio dvije bronze na Olimpijskim igrama, te dva srebra i bronzu na Evropskim prvenstvima.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije