Kengo Kuma je jedan od vodećih japanskih arhitekata, poznat po tome što koristi prirodne materijale i integriše arhitekturu sa prirodom na nenametljiv, harmoničan način.
Časopis Time ga je 2021. godine proglasio za najuticajnijeg svjetskog arhitektu, a njegov rad se često zasniva na filozofiji minimalizma i poštovanja prema lokalnim tradicijama i ekosistemima.
Kuma zagovara pristup koji se suprotstavlja masivnoj gradnji i betonu, ističući važnost prirodnog svjetla, ventilacije, i korištenja održivih materijala poput drveta.
Prema njegovim vizijama o budućnosti, ljudi će sve više težiti životu u manjim, prirodnim zajednicama, umjesto u masivnim urbanim središtima. Kuma smatra da će savremeni domovi biti svedeni na manje, fleksibilnije prostore koji se uklapaju u okolinu, smanjujući uticaj na ekosistem. Gradovi bi se mogli promijeniti iz visoko centralizovanih, zagađenih metropola u decentralizovane, manje zajednice koje su više povezane sa prirodom.
Osim toga, Kuma predviđa da će tehnologija igrati važnu ulogu u dizajnu budućih domova, ali više na način koji doprinosi udobnosti i održivosti, nego luksuzu. Ovaj način stanovanja mogao bi se usmjeriti ka modularnim strukturama koje omogućavaju lako prilagođavanje i izmjenu prostora, dok će gradovi postajati sve "zeleniji," sa više javnih prostora i zelenila, a manje automobila i betonskih konstrukcija.
Prema Kengo Kumi i nekim sličnim futurističkim vizijama, vjerovatno je da će se granica između gradova i sela sve više "razvodnjavati". Naime, sve veći broj ljudi mogao bi birati život u manjim, prirodnim zajednicama koje kombinuju najbolje karakteristike sela i urbane infrastrukture. Kako gradovi postaju sve gušći i zagađeniji, ljudi traže životne uslove bliže prirodi, a to ih prirodno vuče ka selima ili predgrađima.
Kuma smatra da će tehnologija biti ključni faktor u omogućavanju ove tranzicije. Razvoj telekomunikacija i rada na daljinu, uz sve naprednije oblike održive arhitekture, omogućiće ljudima da žive udaljeno od velikih gradova, ali da i dalje ostanu povezani sa ekonomskim i kulturnim tokovima. Uz to, tehnologija će omogućiti autonomne zajednice sa sopstvenom energijom, hranom i čak vodovodnim i kanalizacionim sistemima, smanjujući zavisnost od velikih gradova.
Razlika između grada i sela mogla bi postati sve manje uočljiva, dok se zajednice razvijaju sa fokusom na lokalne resurse, održivost i integraciju sa prirodom. Sela bi, u ovom scenariju, postala mjesta koja nude sve pogodnosti savremenog života, a gradovi bi se više okrenuli "zelenim" rješenjima, stvarajući parkove, zelene zgrade i ekološke infrastrukture. U konačnici, mnogi futuristi predviđaju da bi se i grad i selo mogli spojiti u jedan novi, "hibridni" tip naselja koji kombinuje najbolje aspekte oba životna okruženja.
Ovakva transformacija već se polako odvija u različitim dijelovima svijeta, ali tempo zavisi od mnogih faktora: ekonomske razvijenosti, dostupnosti tehnologije, ekološke svijesti, i političke volje. Globalno gledano, zemlje poput Japana i nordijskih zemalja su među vodećima u integraciji održivih, ekoloških principa u arhitekturu i urbanizam, a tamo se već sada mogu vidjeti primjeri "zelenih" gradova i zajednica koje su bliže prirodi i prilagođene novom načinu života.
Za veće promjene širom svijeta, procjenjuje se da bi naredne tri do četiri decenije mogle biti ključne. Kako globalno zagrijavanje, urbanizacija i migracije budu uticali na velike gradove, pritisak će rasti na lokalne vlasti da unaprijede ekološku infrastrukturu i pruže održivija rešenja za život. Tehnološki napredak će takođe ubrzati ovaj proces, omogućavajući efikasnije izvore energije, telekomunikacije i čak vertikalne farme za hranu unutar gradova.
Što se tiče Zapadnog Balkana, situacija je specifična zbog kombinacije ekonomske i infrastrukturne zaostalosti, ali i zbog rastuće ekološke svijesti među mladim generacijama i interesovanja za inovacije. Trenutno, promjene idu sporije zbog nedovoljnih ulaganja u ekološku infrastrukturu, ali sve više pojedinaca i organizacija zagovara održiva rješenja, poput ekološkog građevinarstva, urbanih bašti i solarne energije.
Uz prave inicijative i pomoć međunarodnih fondova, region bi mogao da se približi ovom konceptu u narednih dvadeset do trideset godina, posebno u manjim zajednicama koje teže ka održivijem načinu života. Zapadni Balkan ima veliki potencijal u obnovljivim izvorima energije, agrikulturi, i ruralnom turizmu, što bi moglo privući ljude u ruralne krajeve i približiti regiju ovoj viziji održivih "hibridnih" naselja.
Značajan zamah u tom pravcu na Balkanu vjerovatno će zavisiti od dva ključna faktora: političke podrške i usmjerenih investicija u zelenu infrastrukturu. Ako to bude prioritet, region bi za dvadeset do trideset godina mogao imati zajednice koje funkcionišu na održivim principima, slično kao u naprednijim dijelovima Evrope.
No, dosadašnji tokovi ne daju mjesta za optimizam.