Nojšvanštajn ili u prijevodu novi labuđi kamen je njemački dvorac na jugozapadu Bavarske u regiji Algau kraj Fisena, kojeg je 1869. godine počeo graditi bavarski kralj Ludvig Drugi.
Jedan je od najpoznatijih dvoraca i romantičnih prizora na svijetu, te omiljeno turističko odredište. Građen je od 1869. do 1886. godine uglavnom u stilu njemačke romanike iz 69. vijeka, premda vrlo slobodno interpretirane.
Pojedini su detalji preuzeti iz stvarnih zgrada, ali je dvorac u cjelini originalna građevina. Prostire se na površini od 5.935 kvadratnih metara na nadmorskoj visini od 965 metara. Od planiranih 228 prostorija dovršeno je svega 15, a troškovi izgradnje dvorca iznosili su u trenutku Ludvigove smrti nevjerovatnih 6.180.047 maraka. U neposrednoj blizini nalazi se i obližnji dvorac Hohenšvangau.
Nezavršen njemački arhitektonski ljepotan
Ludvigov otac Maksimilijan Drugi je u blizini današnjeg dvorca Nojšvanštajn 1837. godine kao svoju ljetnu rezidenciju sagradio dvorac Hohenšvangau i to u gotičkom stilu. U njemu je odrastao i mladi Ludvig gdje se upoznao i s Ričardom Vagnerom čije su se opere izrazito dopale budućem kralja. Na mjestu Hohenšvangaua nalazilo se utvrđenje Švanštajn čije je ime Ludvig Drugi kasnije iskoristio za svoj novi dvorac.
Na mjestu današnjeg dvorca Nojšvanštajn nalazile su se takođe ruševine prijašnjeg dvorca koje su u potpunosti uklonjene pri izgradnji temelja novog dvorca građenog u stilu drevnih njemačkih vitezova. Dvorac je trebao da postane privatno mjesto na kojem će u pozorišnim predstavama oživljavati heroji Vagnerovih drama.
Početne skice dvorca načinio je 1868. godine scenograf minhenskog dvorskog pozorišta Kristian Jank, koje je u arhitektonske nacrte pretvorio Eduard Ridel, a s izgradnjom se započelo 1869. godine.
Sama lokacija bila je veliki problem pri gradnji dvorca, jer se nalazila na oko 200 metara iznad postojećeg puta na bezvodnoj hridi. Pronađen je izvor koji je preusmjeren prema dvorcu u koji i danas uvire.
Ridel je vodio radove sve do 1872. godine, a gradnju su do 1886. godine nastavila još dva arhitekta. Gradnja je obustavljena Ludvigovom smrću 1886. godine kada je većina dvorca već bila završena, kao i dekoracije kraljevskih odaja, ali drugi su interijeri ostali nedovršeni.
Raskošni enterijer
Iako nije u potpunosti dovršen, dvorac ima veliki broj vrijednih prostorija uređenih u stilu neoromanike. Vanjski izgled dvorca stvara jaki utisak rasporedom raznih elemenata, a masivni su kameni zidovi olakšani s malo dekoracija. Stoga se i ne očekuje bogatstvo i složenost unutrašnjih prostorija, jer je teško pronaći i djelić površine bez nekakvog figurativnog ili ornamentalnog uzorka.
Posebno raskošna je Ludvigova spavaonica u gotičkom stilu s izrezbarenim hrastovim panelima i slikama koje ilustriraju legendu o Tristanu i Izoldi. Masivni krevet s dekorativnim baldahinom izrađivalo je 14 majstora preko četiri godine.
Ludvig je uhapšen u noći s 11. na 12. juna 1886. godine upravo u svojoj spavaonici i uskoro proglašen duševno bolesnim. Dnevni salon je posvećen mitu o labuđem vitezu Lohengrinu prikazanom na tapiserijama. Između dnevne i radne sobe nalazi se mala tzv. pećina, koja je dekorisana vještačkim vodopadom i promjenljivom igrom svjetla. Trpezarija je s tri sprata nižom kuhinjom povezana malim dizalom za jelo.
Dvije najvrednije i najatraktivnije prostorije u dvorcu su prijestolna dvorana i dvorana pjevača. Prva je okružena kičenim vizantinskim arkadama, a projektovao ju je Eduard Ridel po uzoru na Aja Sofiju.
Prvobitno je zamišljena kao dvorana Grala u Vagnerovom "Parsifalu". Prijestolje koje je trebalo da bude postavljeno u centru dvorane, nažalost, nikada nije načinjeno.
Prijestona dvorana je druga dvorana dvorca po svojoj veličini, a posebno je vrijedna zbog izuzetno dekoratvinih mozaika na apsidi i kružnom prikazu životinja na podu. Najveći prostor u dvorcu zauzima dvorana pjevača koja je izvedena prema originalu u Vartburgu i ima uzdignuti strop s panelima ukrašenim intarzijama s dekorativnim motivima prema znacima zodijaka.
Zidovi dvorane dodatno su ukrašeni motivima iz "Lohengrina" i "Parsifala". Prema nekim izvorima upravo je ova dvorana potakla Vagnera na komponovanje "Tanhausera".
Jedna od posljednjih uređenih prostorija nalazi se na vrhu stubišta u visokoj sjevernoj kuli. Posjetioci koji se popnu tako visoko nagrađeni su pogledom ne samo na romantični okolinu dvorca, već i na plavičasti zvjezdani svod dvorane sa skulpturom zmaja i stubovima bogato dekorisanim cvjetnim uzorcima.
Ovu prostoriju izradio je Julius Hofman 1884. godine.
Dvorac je raspolagao i vlastitim sistemom grijanja i zvoncima za poslugu. Posebno napredna bila je oprema kuhinje u kojoj se mogla određivati toplina, a dvorac je imao i vlastiti sistem za grijanje vode, te kupatila s automatskim ispiranjem.
Zanimljivosti
Pred kraj Drugog svjetskog rata u dvorcu su pohranjene zalihe zlata Deutsche Reichsbanke, koje su posljednjih dana rata odvezene na do današnjih dana nepoznato mjesto. Prema nekim teorijama potopljene su u obližnjem jezeru Alatse, ali te pretpostavke nikada nisu dokazane. Po završetku rata Bavarski državni arhiv koristio je pojedine prostorije dvorca za pohranu arhivskih spisa, spasenih iz porušenog Minhena.
Dvorac je jedno je od najpoznatijih njemačkih turističkih odredišta koje godišnje posjeti oko 1,3 miliona turista. Uvršten je i na UNESCO-ovu listu Svjetske kulturne baštine. Poslužio je i kao uzor za bajkoviti dvorac u tematskim parkovima Diznilenda, kao i scenografija za brojne igrane filmove.