Umjerenost je vrlina, meni/ dalekih i nepoznatih ljudi,/ njihov sam kontrast neumjereni/ odmetnut u sopstvenoj zabludi./ Smrtni me u stopu prati grijeh/ divim se svima što čine bolje,/ a meni slijedi zavidan ceh/ poručuje ljubazno osoblje./ Umjerenost je vrlina drugih,/ onih što zbog sigurne distance,/ stihovima bez isprava putnih/ nikada neće preći granice./ A ja, uporan u ustajanju/ poslije padova mi poraznih,/ u vremenu posvećen trajanju/ u prostoru tek bivam prolaznik…
Ovu pjesmu govorio sam u noći sa Velikog petka na Crvenu subotu kupajući se u Atlantskom okeanu na obali grada Plaja de las Amerikas na ostrvu Tenerife.
Umjerenost je vrlina, meni dalekih i nepoznatih ljudi, njihov sam kontrast neumjereni odmetnut u sopstvenoj zabludi. Smrtni me u stopu prati grijeh divim se svima što čine bolje, a meni slijedi zavidan ceh/ poručuje ljubazno osoblje. Umjerenost je vrlina drugih, onih što zbog sigurne distance, stihovima bez isprava putnih nikada neće preći granice. A ja, uporan u ustajanju/ poslije padova mi poraznih, u vremenu posvećen trajanju u prostoru tek bivam prolaznik…
Na to me podstakao moj drug Slobodan Manojlović, koji je netom prije rekao: "Hajde sad da i u ovom budemo neumjereni."
On je aludirao da kupanje nas šestoro planinara, koliko nas je bilo u tom času u okeanu, potraje cijelu noć, uprkos tome što je trebalo da se ujutru avionom vratimo kućama. Kupanje, naravno, nije potrajalo cijelu noć. Međutim, Manojlovićeva aluzija, generalno, odnosila se na naše živote pune neumjerenosti.
Neumjerenošću je započeo i naš boravak na ostrvu. Tu smo nas dvojica stigli sa trećim drugom Veliborom Tripićem, a svi mi zajedno putovali smo sa Planinarskim klubom "Očauš" iz Teslića, u namjeri da se popnemo na vulkan Teide i ostale planinske vrhove ostrva.
Elem, po smještaju i izlasku iz apartmana, jedan od prvih ljudi koji nam je prišao na Tenerifama, obratio nam se na srpskom jeziku. "Momci, odakle ste", pitao je. "Iz Banjaluke", odgovorili smo i uzvratili sličnim pitanjem.
"Ovde živim, a inače sam iz jednog manjeg mesta sa juga Srbije, sigurno niste čuli", rekao je. "Iz kojeg?", bili smo uporni. "Iz Surdulice", precizirao je. "Iz Surdulice! Poznaješ li braću Petrović", postavio je kao iz topa novo pitanje Manojlović. "One mršave", odgovorio je pitanjem i naš sagovornik. "Da, one mršave", potvrdio je Slobo. Nakon što je saznao da znamo za njegovo rodno mjesto, tip iz Surdulice nas je pozvao da tokom boravka na ostrvu posjetimo "Smeš smeš", javnu kuću koju, kako je rekao, drži njegov prijatelj.
Neupućeni čitalac će možda pomisliti da smo ovdje bili neumjereni u bludu i razvratu, ali ništa od toga.
"Ova dvojica su oženjeni, a ja to ne radim za pare", srezao je Manojlović razgovor i nastavili smo svojim putem, ne vidjevši više ni našeg sunarodnika ni "Smeš smeš".
Inače, Plaja de las Amerikas mjesto je gdje vas ulični prodavači cvika za sunce, ženskih torbica i raznih modnih detalja, neprestano nutkaju kokainom i marihuanom. Miris marihuane na ulicama, koje u dobrom dijelu grada liče na buvlju pijacu i na kojima je u aprilu gužva kao u Budvi u špicu sezone, dominantniji je od mirisa okeana.
Ovdje muzika iz diskoteka trešti do jutra, a animir dame iskaču iza svakog ćoška.
Nakon iscrpljujućeg dvadesetčetvoročasovnog puta, Slobo, Veljo i ja, prvi dan boravka zadovoljili smo se tek točenim pivom u baru uz okean kod jednog amiga.
Iako smo taj dan nebrojeno puta ponovili sintagmu "tres mas" naručujući još tri piva, iako smo, dakle, dobro bili uklopljeni u lokalni ambijent, naveče, dok smo hodali nazad ka apartmanu, pored hrpetine engleskih i inih gostiju ostrva, djelovali smo kao jedni od normalnijih turista, sa pretenzijom da sutradan postanemo avanturisti.
Avantura je, planirano, započela sljedećeg jutra, kada smo sa ljudima iz planinarskog kluba obišli Garsijine stijene, fascinantne geološke formacije nastale erupcijom moćnog vulkana Teide. Fotografija jedne od stijena koju Španci zovu "Božiji prst", sa vulkanom u pozadini, prije nego što je Španija prešla na evro, nalazila se i na novčanici od hiljadu španskih pezeta. U blizini "Božijeg prsta", čvrsto stoji stijena "Katedrala" i većina ovih kamenih gromada naziv je dobila kombinacijom oblika i španske religioznosti. Za razliku od Španaca, starosjedioci ostrva, narod Guanči, vjerovali su u zle duhove, pa je tako, na primjer, po njihovom predanju, na vrhu Teide živio demon Guajotu, a ovaj vrh smatran je za pakao pod nazivom ečejde.
Ono što je zanimljivo jeste da je jedan pobožni narod istrijebio drugi, koji je vjerovao u zle duhove. Kasnije su im podigli spomenik, a iza Guanča su ostale mumije, piramide i svjedočanstvа o matrijarhalno uređenom društvu. Legenda kaže da bi, ako bi muškarci bijele boje kože ratničkog izgleda, kakvi su bili Guanči, za koje se pretpostavlja da su u prosjeku bili visoki oko dva metra, nanijeli uvredu ženi, bili krivično gonjeni po parametrima tadašnjeg vremena.
Njihova princeza Gvahara, nakon što su Španci porazili njen narod u konačnoj bici 1495. godine, skočila je sa litice i ta planina danas se zove po njoj.
Na planinu Gvahara, čiji se vrh nalazi na 2.718 metara iznad mora, penjali smo se treći dan boravka na ostrvu Tenerife. Idealne vremenske prilike i dobra organizacija Dejana i Draženke Škrebić, sjajnih vodiča Planinarskog kluba "Očauš", učinili su da se na vrhu zadržimo dobrih sat vremena. Uživali smo u pogledu na oblake pod nama sa jedne i na čistu panoramu sa druge strane. Panoramom je u daljini dominirao vrh Teide, u čije ćemo pohode krenuti koji dan kasnije, a koji nas svojom visinom mami sve vrijeme putovanja. Prije nego što ćemo krenuti na ovo putovanje, nagovorio sam Velju da ponese foto-aparat. Kako je fotografija njegova struka, da se odmori od bliceva i objektiva, on prvobitno nije planirao to da uradi, a na Gvahari mi je postalo jasnije i zašto. Od sat vremena provedenih na vrhu, mislim da je više od pola sata fotografisao sve planinare u svim mogućim pozama, jer, dobar kakav jeste, nikome nije mogao da kaže ne. Da mi se revanšira, Veljo je mene nagovorio da napišem ovaj tekst, tako da smo kvit. Jasno, ni jednom ni drugom ništa od ovoga nije palo teško.
Sa Gvahare smo, da potvrdimo lak korak i dobru kondiciju, na dopust vodiča izdvojeni iz grupe, sišli gotovo trčeći i kasnije u getu, kako smo nazvali naš kvart Plaje de las Amerikasa, zalili uspješan usponi i spust. Dan poslije smo obišli vulkan Činjero, koji se takođe nalazi u Nacionalnom parku Teide.
Činjero je posljednji put eruptirao 1909. godine.
Tamo se Slobo sve vrijeme hvalio kako me veče prije oborio u piću jer je budan izdržao čak koji minut duže, a za razliku od mene, nije imao ni grama mamurluka.
Ja sam se vadio da nisam mamuran, nego da me muka stigla od prepržene peke koju nam je spremao Veljo. Veljo je govorio kako se erupcija Činjera očekuje na svakih sto godina, a da je od posljednje prošlo sto šesnaest. Na to je dodao da taj dan ipak neće eruptirati Činjero, nego da ću eruptirati ja. Ja sam, sa druge strane, rekao da mi je smjestio onu peku iz osvete, jer sam ja njemu smjestio nošenje aparata. Ostali planinari trpjeli su naše interne šale, zezali smo se dalje, zato što su dobili dobre fotke.
Staze oko vulkana Činjero izrađene su u ostacima lave. U jednom trenutku, da li zbog pića noć prije, zbog prepržene španske peke ili zbog toga što su me ostaci lave neodoljivo podsjećali na ugalj, ovaj obilazak proglasio sam obilaskom rudnika Stanari. Ipak, šuma Činjera koja raste iz dijelova nekadašnje lave i iz kamena, čini kontrast zelene i crne boje, na osnovu kojeg mi je postajalo jasnije zašto su turisti i UNESCO zainteresovaniji za ovaj dio svijeta nego za rudnike uglja u Republici Srpskoj.
Polako, ali sigurno, stizao je i dan D ovog putovanja.
Plan je bio da uspon na Teide, najviši vrh Tenerifa, Kanarskih i svih drugih ostrva Atlantskog okeana, najviši vrh Kraljevine Španije i inače vrh koji ima više titula od kakvog rimskog imperatora, započnemo u pola dva iza ponoći, a da prethodno iz apartmana, do polazne tačke uspona, krenemo kombijem u ponoć.
Riječ je o noćnom usponu, tako da je ovo u neku ruku bila i noć D.
Vojnu terminologiju namjerno upotrebljavam, jer su uspon na Teide razni blogeri, u tekstovima koje sam ranije čitao, gotovo poredili sa iskrcavanjem na Normandiju, Hanibalovim prelaskom Alpa ili sa Albanskom golgotom iz 1915. godine.
Pisali su o nedostatku kiseonika, visinskoj bolesti, nadljudskom naporu, veličajući svoje tobožnje osvajanje vulkana. Istina je, međutim, da planinske vrhove nikada ne osvajamo, nego im samo idemo u pohode. Istina je takođe da nijednu planinu, pa tako i ovu, ne smijemo da potcijenimo, ali ni o kakvom osvajanju ni nadljudskom naporu, bar prilikom ove visine, nema govora. Što se tiče visinske bolesti, stvar je potpuno individualna i nju niko nije dobio iz naše grupe od 16 planinara.
Svakako, iz predostrožnosti, dan pred uspon dobro smo se odmorili.
Otišli smo na dvočasovno krstarenje, obišli još jednu atrakciju - kitove i delfine koji se grupišu otprilike kilometar od obale, potom pola sata ili sat proveli na plaži, isto toliko u restoranu i to je sve. Spremni kao zapete puške, naoružani jaknama, čeonim lampama, kapama, rukavicama (na prognozi je pisalo da će temperatura na vrhu Teide biti minus 10, a inače kraj okeana temperatura ni noću u ovo doba godine ne pada ispod 15 u plusu), krenuli smo da pješačimo oko 1.40 iza ponoći. Kako bismo svi stigli do vrha, vodiči su rasporedili da sporiji dio grupe ide na čelu, a brži na začelju kolone i to je odlično funkcionisalo prvih pet kilometara.
Prije nego što je usporila, kolona planinara je uspješno prošla provjeru rendžera iz nacionalnog parka, a rendžeri su ovdje strogi i dobro organizovani, jer se dozvola za uspon na Teide, iako besplatna, dobija sedmicama, a nekad i mjesecima unaprijed.
Na srednjem dijelu staze, u jednom trenutku postalo je monotono, jer je grupa hodala poprilično sporo, toliko da se Slobo uspavao i umalo pao na čovjeka iza sebe.
Tempo je bio takav da smo izlazak sunca dočekali na jednom vidikovcu na oko 3.500 metara nadmorske visine, umjesto na vrhu kako je planirano.
Poslije fotografisanja i odmora na vidikovcu, morali smo da ubrzamo, jer naša dozvola je važila od sedam do devet ujutru. Toliko vremena smo mogli da provedemo ne na samom vrhu, nego iza posljednje kapije za provjeru, a od iste do vrha ima sedam stotina metara hodanja i oko dvije stotine visinske razlike.
Iz želje da provedem što više vremena na vrhu hodao sam odmah iza vodiča, ovaj put na čelu kolone. Kako je kraj staze piramidalnog oblika i poprilično strm, vodič je pravio česte pauze, da bi u jednom momentu nas nekoliko, koliko nas je išlo iza njega, pustio ispred. Ubrzao sam koliko sam mogao i na vrh vulkana stigao prvi.
Zadihan zbog jakog tempa u jednom času udahnuo sam sumporno isparenje vulkana, što je bilo poprilično neugodno.
Ova isparenja su konstantna, ali na vrhu Teide se golim okom vide samo kada ne duva vjetar, što je veoma rijetko i, ako ne za pluća, za oči su jako primamljiva.
Za oči je zapravo primamljivo gdje god da se odavde pogleda u mogućih 360 stepeni, a kada smo kod stepeni, temperatura na vrhu ne da nije bila minus deset, nego je, po svemu sudeći, bila u plusu. Nekoliko minuta u kratkim rukavima, bez vjetra, proveo sam sam na vrhu Teide na 3.715 metara nadmorske visine i to je, zaista, bio jedinstven osjećaj, jer sam, između ostalog, znao da do američkog kontinenta na tlu ne stoji niko iznad mene, a znao sam i da ću kasnije zezati Manojlovića koji je poprilično iskusniji planinar od mene, a koji se popeo kasnije.
"Osveta se servira hladna, ali ti si od Rakulja dobio jednu toplu", rekao mu je Veljo kasnije taj dan, aludirajući na to da je on mene "pobijedio" u piću, a ja njega u planinarenju dva dana kasnije.
Naravno, ništa od ovoga nije takmičenje, ali kako sam zapisao na početku ovog teksta, mi smo ljudi skloni raznim neumjerenostima.
"Pjesmom sa prve linije fronta/ neumjeren u hrani i piću/ plaćam neisporučena konta/ uz prijetnju da glavom platiću./ Vodeći borbe sa sobom samim/ dok sam đavo mnom ludo se bavi,/ gajim nadu da ću da se spasim/ neumjerenošću u ljubavi", glasi nastavak i kraj one pjesme koju sam govorio u okeanu, a koju sam poslije neke druge prilike napisao prije tri godine.
Ovaj put ne mogu da kažem da su tri jarana sa vulkana bila neumjerena u hrani, vodi i piću (kako bi rekao jedan naš političar), niti u planinarenju. Bili smo, zapravo, neumjereni u smijehu i manjku brige, a takvu neumjerenost zasigurno pružaju priroda i kvalitetno drušvo. Pošto se odvijao u dnevnoj varijanti, spust sa vrha Teide se činio dužim nego uspon i od spusta do kraja ovog aktivnog odmora batalili smo aktivnost i prepustili se odmoru, sa kojeg će se utisci slijegati još neko vrijeme i koji će nam još neko vrijeme baterije držati punima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
