Valovita brda prošarana poljima, maslinjacima i vinogradima prizor su koji prati putnike kroz ruralne dijelove Sicilije, posebno na putu od Palerma do Mazare del Valo. Međutim, skretanje kod Salemija prema Gibellini Nuovoj otkriva nešto sasvim drugačije - neobičan grad koji je zamišljen kao umjetnička utopija, ali je vremenom stekao reputaciju postmodernog grada duhova.
Na samom ulazu posjetioce dočekuje monumentalna čelična skulptura petokrake zvijezde, visoka 21 metar, djelo sicilijanskog vajara Pjetra Konsagre.
Skulptura nazvana "Porta del Belice" označava ulaz u grad koji posjeduje ogromnu zbirku savremene umjetnosti, ali i neobičnu istoriju neuspjelog urbanističkog eksperimenta, piše Punkufer.
Grad nastao iz ruševina razornog zemljotresa
Gibellina Nuova, koju često nazivaju sicilijanskom Marfom, po teksaškom gradu poznatom kao središtu savremene umjetnosti, izgrađena je tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Nastala je nakon što je Gibellina Vecchia, odnosno Stara Gibellina, gotovo potpuno uništena u razornom zemljotresu 15. januara 1968. godine.
Stari grad, smješten na brežuljku u dolini Beliče, imao je približno 6.000 stanovnika. Zemljotres magnitude 6,4 razorio je većinu njegovih viševjekovnih građevina i odnio stotine života na širem pogođenom području.
Umjesto obnove starog naselja ili izgradnje uobičajenih stambenih blokova, donesena je odluka da se grad potpuno iznova osmisli.
Institucija zadužena za obnovu, ISES, inspiraciju je pronašla u tada modernim urbanističkim konceptima.
Rezultat je bio neobičan grad širokih ulica, prostranih trgova, monumentalnih skulptura i brutalističkih građevina.
Njegova arhitektura podsjeća na nadrealističke prizore sa slika italijanskog umjetnika Đorđa de Kirika (Giorgio de Chirico).
Međutim, stanovnici nisu bili oduševljeni novim izgledom grada, koji su pojedini upoređivali sa planinskom kolibom usred pustinje.
Umjetnička utopija koja je podijelila stanovnike
Jedan od najvažnijih ljudi u stvaranju nove Gibelline bio je Ludoviko Korao (Ludovico Corrao), poznati progresivni advokat i strastveni kolekcionar umjetnina.
Korao je u razorenom gradu vidio priliku da stvori jedinstveno središte mediteranske umjetnosti i kulture.
Vjerovao je da bi Gibellina mogla postati simbol bogatog kulturnog nasljeđa Sicilije i mjesto susreta različitih umjetničkih tradicija.
Za gradonačelnika je izabran 1969. godine, a već naredne godine pozvao je umjetnike, arhitekte i intelektualce da učestvuju u izgradnji novog grada.
Njegova vizija bila je ambiciozna, ali i kontroverzna.
Početkom sedamdesetih pojavile su se priče o korupciji, dok je dio stanovništva izražavao nezadovoljstvo izgledom i funkcionalnošću novog naselja.
Uprkos kritikama, gradnja je nastavljena.
Do osamdesetih godina Gibellina je dobila niz neobičnih građevina, uključujući monumentalnu crkvu "Chiesa Madre", prepoznatljivu po velikoj sfernoj konstrukciji.
Izgrađena je i "Torre Civica", betonska kula koja protok vremena označava zvukovima, kao i brutalistička zgrada pozorišta.
Grad je postao svojevrsni muzej savremene umjetnosti na otvorenom.
Danas se Gibellina može pohvaliti najvećim brojem umjetničkih djela po stanovniku u Italiji.
Posebno mjesto u kulturnom životu grada zauzima festival "Orestiadi", koji je svojevremeno postao jedan od značajnijih umjetničkih događaja u Evropi.
Ipak, uprkos umjetničkoj vrijednosti i međunarodnoj pažnji, posjetioci se nisu trajno zadržavali, a početni entuzijazam postepeno je nestajao.
Grad projektovan za 50.000 ljudi ostao gotovo prazan
Tokom narednih decenija nedostatak finansijskih sredstava doveo je do propadanja dijela ambicioznih projekata.
Stanovništvo se postepeno smanjivalo, sa približno 6.000 na oko 3.500 ljudi.
Posebno je zanimljivo da je Gibellina Nuova bila projektovana za čak 50.000 stanovnika.
Njene široke ulice, veliki trgovi i monumentalne građevine, zamišljeni kao simbol modernog života, počeli su da djeluju hladno i pusto.
Umjesto živahnog kulturnog središta, grad je sve više podsjećao na nadrealističku scenografiju u kojoj nedostaju ljudi.
Do kraja devedesetih godina prošlog vijeka Gibellina je često opisivana kao neuspjeli urbanistički eksperiment.
Ipak, umjetnička vrijednost grada nikada nije potpuno nestala.
Tokom velikih kulturnih manifestacija Gibellinu posjeti više od 30.000 ljudi, ali izvan tih događaja njene ulice i dalje ostavljaju utisak postmodernog grada duhova.
Stručnjaci smatraju da bi uz bolju infrastrukturu, dodatna ulaganja i zajedničku razvojnu viziju Gibellina mogla postati cjelogodišnja kulturna destinacija.
Hoće li grad koji je nastao iz ruševina i velikih umjetničkih ambicija konačno dobiti novi život, ostaje da se vidi.