Putovanje

Novinar "Nezavisnih" na Magliću: Hedonizam i renesansa na Trnovačkom jezeru

Novinar "Nezavisnih" na Magliću: Hedonizam i renesansa na Trnovačkom jezeru
Foto: N.N. | Novinar "Nezavisnih" na Magliću: Hedonizam i renesansa na Trnovačkom jezeru

Jednodnevno hodanje koje je trebalo da bude dvodnevno i uz pauze trajalo 14 časova, ali zbog atmosfere nije bilo mukotrpno, pogledi sa dva vrha na blistavu boju Trnovačkog jezera, spavanje i jutarnje aktivnosti u kampu na njegovoj obali bez struje i mobilnog signala i susret s čovjekom kakvih je sve manje obilježili su uspon na Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine, i obilazak prirodnih ljepota oko njega.

Maglić (2.386 metara nadmorske visine)  je planina na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore, dvadesetak kilometara jugozapadno od Foče. Omeđen je rijekom Sutjeskom na zapadu, planinom Volujak na jugozapadu, rijekama Drinom i Pivom na sjeveroistoku te planinom Bioč na jugoistoku. Na Magliću je i Perućica, najveća prašuma u Evropi,

Od alpinističkog puta najbolje je odustati, Akonkague i Mont Everesti, Konani i SAS-ovci

"Maglić ti je jako nezgodan, s Prijevora se ide alpinističkim putem, sajla koja je osiguranje na jednom dijelu staze je na nekoliko mjesta pokidana (po mojim sadašnjim saznanjima sada je obnovljena). Ko se boji visine najbolje mu je odustati", govorio mi je prijatelj na ručku u Foči tokom povratka s planinarenja na Zelengori.

Dvije sedmice kasnije uvjerio sam se da se tresla gora, a rodio miš. Uspon do Maglića trajao je oko tri časa, što je pokazalo  da je sve individualno i da ne treba slušati nekoga kada priča o mjestu na kojem nije bio.

Mnogi prije dolaska na uspone gledaju snimke s YouTubeaa i sličnih stranica na internetu, čitaju se komentari na forumima, Facebook i Instagram grupama. Tu pojedini planinari koji su savladali nešto malo više od standardnih planina od Maglića prave Akonkaguu (Argentina, najviši vrh Južne Amerike, 6.961 metar nadmorske visine), Durmitor postaje K2 (Pakistan, drugi vrh svijeta, 8.611 metara nadmorske visine, poznat i kao "divlja planina"), a Triglav se pretvara u Mont Everest (granica Kine i Nepala, najviši vrh svijeta, 8.848 metara nadmorske visine). Radi se o svojevrsnom bildanju ega, predstavljanju samog sebe kao nekoga ko radi nevjerovatne stvari. Ima danas po našem regionu mnogo "Konana modernog doba", raznih osoba sa sposobnostima pripadnika specijalnih jedinica, kao što su američki marinci, britanski SAS i ko sve ne. Zezanja o lovcima i njihovim pričama mogu da se primjene i na jedan dio planinarske populacije.

Istina je da je za uspon na većinu najviših vrhova Balkana u ljetnim uslovima dovoljno iskustvo od desetak uspetih vrhova viših od 2.000 metara nadmorske visine, optimalna kilaža i dobra fizička kondicija, te posjedovanje osnovne opreme i malo tehničkog znanja prilikom penjanja. U zimskim uslovima je zahtjevnije i drugačije, ali to nije tema ove priče. Nakon uspona na Maglić imala je ona i težu stranu, bilo je iskušenja, ali o tome će biti riječi kasnije.

Prijevor, Maglić

Grupa od 20 planinara iz Banjaluke putovala je preko Sarajeva, Foče i Tjentišta, odakle je skrenula prema visoravni Prijevor, koja je bila početna tačka uspona na Maglić. Nakon doručka iz ranca kroz jutarnju svježinu popeli smo se na vrh oko 10 časova. Na vrhu je uz tortu iznenađenja, koja je putovala u jednom od ranaca još iz Banjaluke, proslavljen rođendan Tanje, supruge našeg vodiča. Jutarnji vjetar duvao je u leđa dok nam je sunce grijalo lica. Gledali smo u Trnovačko jezero i uživali u njegovoj ljepoti. Vodili su se neobavezni razgovori o španskom jeziku i koliko ga ko zna iz latinoameričkih sapunica, prepričavale su se legendarne izjave vokala beogradskih "Partibrejkersa" Zorana Kostića Caneta. Nakon ove velike pauze uputili smo se do najvišeg vrha Maglića u Crnoj Gori (kada se tamo ide obavezno ponijeti neki lični dokument na uspon jer se prelazi u drugu zemlju), koji je za metar viši od onoga u Bosni i Hercegovini. Do njega nam je trebalo desetak minuta, nakon čega smo krenuli na Carev do.

Carev do, Trzivka, Trnovački Durmitor, Rudinski katuni

Tek je prošlo podne, a bili smo nadomak Trnovačkog jezera. Tu smo zbog odličnog prolaznog vremena odlučili da odradimo uspon na Trnovački Durmitor, a da nam sljedeći dan bude slobodan za uživanje na jezeru. U planu je bilo da se na ovom putovanju posjeti i Perućica, ali "rukovodeće glave" iz Nacionalnog parka "Sutjeska" odlučile su da se ulaz po osobi naplaćuje 1.000 KM. To je opravdano očuvanjem prirode od ljudi. Ulaznicu do danas niko nije kupio. Uvijek sam za to da se priroda štiti i čuva, ali kolektivne kazne i odgovornost za nemar i bezobrazluk manjine koja je nesumnjivo pravila štetu u Perućici ne mogu da prihvatim. Zar ne bi bilo jednostavnije da Nacionalni park "Sutjeska" angažuje vodiče koji bi vodili turiste i planinare ovom rutom? Ili da planinarski vodiči potpisuju izjavu na ulazu u park kojom garantuju za ponašanje sebe i grupe koju vode? Ili, na kraju, da i svi učesnici potpišu isto? U našim krajevima izgleda da uvijek mora "preko koljena". Umjesto da se sutra turisti iz svijeta dive ljepotama najstarije prašume u Evropi, odlaziće iz zemlje u čudu zbog vjerovatno najskuplje karte na Starom kontinentu.

Od Carevog dola krenuli smo zamišljenom stazom preko grebena, odakle smo se teškim terenom spustili u Ardole dolove, malo iznad Trnovačkog jezera. Ima nešto u tim teškim terenima, silascima i oprezu koji to sve prati. Sve bude slatko kada se završi. To nam je demonstrirala i Sarajka Amna, koja je po silasku uskliknula: "Ljudi, ja za ovakve stvari živim".  Podiglo je ovo moral cijeloj grupi.

Dalje smo se penjali i prikačili na stazu koja vodi prema Bioču. Po stanju terena pretpostavili smo da ovuda niko nije prolazio oko pet godina. Na ovom dijelu puta postajalo je sve toplije, ponestajalo mi je i vode. Obradovalo me jedno energetsko piće na koje sam potpuno zaboravio u rancu. Uhvatili smo smjer prema Volujku i Trzivki, koje smo obišli. Na tom dijelu staze jedan veliki kamen mi je izmakao ispod noge, nakon čega sam svom težinom pao na zemlju. Shvatio sam tada da je još dječjeg ostalo u meni. Još brže nego što sam pao sam ustao i nastavio da hodam. Isto sam viđao kod mog sestrića Jana kada je imao otprilike dvije godine. Na svu sreću nije bilo ozbiljnih povreda. Osjećao sam blagi bol u predjelu desne noge i kuka. Na pitanja drugara da li je sve u redu rekao sam da jeste. Lakše je podnijeti manji bol nego konstantna pitanja o tome koja bi sigurno uslijedila do silaska.

Nakon toga smo teškim putem siparom popriječili put do Trnovačkog Durmitora, što je označilo kraj penjanja tog dana, ostao je spust na jezero. Najviše je zbog toga laknulo Milici, djevojci koja se najviše umorila na ovom pohodu. Nije ni uživala u najljepšem pogledu na jezero koji sam u životu vidio. Odmah je zaspala i u tom stanju ostala sat vremena. Skakao sam s jednim dijelom ekipe, sreća mi je djelovala jednaka onoj kada se osvoji zlatna medalja na nekom velikom  sportskom takmičenju.

U međuvremenu je ustala i Milica pa smo stazom kroz Bojanska vrata do Rudinskih katuna krenuli na spust prema jezeru. Usput smo navratili do lokalca Radivoja, čovjeka čiji su nam konji tog jutra prenijeli teže stvari i šatore do Trnovačkog jezera. Osim konja, Radivoj uzgaja i ovce, proizvodi odličan sir i mlijeko, živi u katunu. Tokom ljeta mu dođu i unučad, koja uživaju o ovom vazduhu i prirodi. Zadovoljstvo je vidjeti i upoznati ovakve ljude koji žive na stari način i kojih je sve manje. Na jezeru nas je dočekala noć, u čijoj smo sjeni uz pomoć čeonih lampi i svjetla na telefonima podigli kamp, nakon čega smo se uz hranu i pivo opustili i priveli kraju jako uzbudljiv dan.

Dan koji ništa nije moglo pokvariti

Dan nakon uspona ništa nije moglo pokvariti. Upale mišića nije bilo, loše postavljen i nakrivljen šator u kojem sam spavao nije pao u toku noći. U jezero sam skočio ubrzo nakon ustajanja i pranja zuba. Čisti hedonizam i renesansa. Uskoro je naišao Radivoje s ovcama i konjima. Zamolio me za pomoć. Misleći da želi da nešto povučem ili ponesem ,rekao sam mu da nema problema. Tada mi je objasnio da želi da zakoljem i oderem ovcu dok on završi neke obaveze s konjima. Na moje opravdanje da ne znam to da uradim gledao me sa čuđenjem i nevjericom. Pokušao sam da mu objasnim da mi je i žao to da uradim. Odgovorio mi je: "Šta da ti bude žao, to je ovca, nije čovjek". Uz odmahivanje rukom oslobodio me ove dužnosti.

Nasmijan nakon ovog događaja otišao sam s ostatkom ekipe na katun, gdje smo uživali u domaćim proizvodima Radivojeve supruge. Poslije smo se spustili na jedan usamljeni dio jezera nedaleko od kampa, gdje smo proveli narednih nekoliko sati. Spakovali smo stvari pa smo zajedno s Radivojevim konjima, koji su nam opet pomogli oko šatora i težih stvari, otišli do Prijevora, gdje nas je čekao prevoz za Banjaluku.

Bogatstvo ovog  putovanja su razbijanje  mita o teškom i opasnom tamo gdje ga baš i nema, pomjeranje neke granice u smislu vremenskog intervala hodanja i improvizacije grupe i svakako pad koji mi je dao do znanja da moram više da povedem računa o opreznosti na usponima koji slijede.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije