Putovanje

Novinar "Nezavisnih" na Velebitu: Planina i more u kombinaciji prave u duši ravnicu

Novinar "Nezavisnih" na Velebitu: Planina i more u kombinaciji prave u duši ravnicu
Foto: N.N. | Novinar "Nezavisnih" na Velebitu: Planina i more u kombinaciji prave u duši ravnicu

Blizu mi je more, blizu mi planina, prolazili su mi kroz glavu stihovi pjesme "Hercegovina" benda "Zoster" iz Mostara, dok sam osvježen velebitskim jutarnjim suncem stajao na vrhu Veliki Zavižan i gledao plavetnilo Jadranskog mora.

Sve je tu na ovom mjestu, teško je naći nedostatke. Sunce, more, pogled na šume, stijene i vrhove Rožanski i Hajdučki kuk i Veliki Kozjak u daljini. Misli se brzo čiste nakon slabo prospavane noći u kombiju. Nespavanje je česta muka nas koji se bavimo planinarenjem. Na Veliki Zavižan (1.676 metara nadmorske visine) krenuo sam nakon puta koji je vodio preko Manjače, Ključa, Petrovca i Bihaća. Već poslije desetak minuta od dolaska na početak avanture popeo sam se na vrh koji me osokolio i napunio baterije za ljepote koje sam gledao u narednih četrdesetak sati. Veliki Zavižan je krševit i stjenovit vrh, u blizini se nalaze meteorološka stanica Zavižan, najviša meteorološka stanica u Hrvatskoj, te planinarski dom Zavižan i botanički rezervat Zavižan - Balinovac - Velika kosa.

Premužićeva staza, Gromovača, Rosijeva koliba

Sa Velikog Zavižana ekipa od 17 planinara, predvođena vodičem Mikijem Marinkovićem, spustila se na čuvenu Premužićevu stazu. Projektovao ju je i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Izgradnja je trajala od 1930. do 1933. godine. U vremenu u kojem svakodnevno čitam o plafonima i zidovima koji padaju nekoliko dana od završetka gradnje stambenih objekata širom ovog regiona, hodanje po stazi koja nakon gotovo 100 godina izgleda savršeno dovelo me po ko zna koji put do zaključka da nas današnja "civilizacija", upakovana u vjernu službu profitu, uglavnom unazađuje. Sigurno postoje i danas mnogi ljudi poput Premužića, ali su skrajnuti. Misli o tim stvarima podsjetile su me na sjajan tekst Danila Bate Stojkovića koji je govorio u filmu "Balkanska pravila".

"Ovaj svet je podeljen oštro na dva dela - na budale i na one koji trpe. Puno je budala ovde, a i lakovernih ljudi koje je lako kupiti i još lakše zavesti. Ti domaćini misle da je njima dato da potroše kao svoje sve vreme jednog naroda, kao da iza njih više ništa ne može da se dogodi. A ovaj prostor je škrt kada treba da iznedri čoveka sa misijom, čoveka darovitog, koji može da vidi bar jedan vek napred. Zato se ovde stalno strada. Živi se stihijski, primitivno i svi neprestano stradamo", rekao je legendarni Bata u filmu koji je prvi put prikazan prije 25 godina, a dobro oslikava ovdašnji mentalitet.

Premužićeva staza izgrađena je od prirodnih materijala tehnikom suhozida. Ta činjenica je fascinantna jer se staza cijelim putem čini kao da je tu vječno stajala. Na jednostavan način njome se stiže u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita. Duga je 57 kilometara, od čega 16 kilometara prolazi kroz Nacionalni park "Sjeverni Velebit". Nema teških uspona. Pogodna je i za "obične turiste" nenaviknute na planinarenje. Na samoj stazi postoji nekoliko odvajanja ka vrhovima sjevernog i srednjeg Velebita Gromovači, Crikvenoj, Šatorini i drugima. Odvojili smo se ka Gromovači, gdje smo nakon strmog uspona do vrha odvojili sat vremena za doručak i uživanje u pogledu na more i Kvarnerska ostrva. Postoji neki poseban smiraj u pogledu sa vrhova koji gledaju na more. Javlja mi se želja da se otisnem u nepoznato, otplovim daleko ili barem vratim u dane djetinjstva. Tada su pred završetak školske godine raspusti i bezbrižni dani sa sestrama na selu kod djeda Ljube djelovali kao nešto neprolazno. Za povratak u realnost imao sam više vremena nego danas, kada pokušavam da živim punim plućima.

Sa Gromovače smo kroz stjenovite predjele nastavili ka Rosijevoj kolibi, koja je dobila ime po Ljudevitu Rosiju, planinaru koji je istraživao velebitsku floru. U zimskim danima sklonište je mnogim planinarima koje na ovom u tim prilikama surovom predjelu uhvate vremenske nepogode. Dalje hodanje nas je odvelo do planinarskog doma "Alan", gdje nas je čekao prevoz za planinarski dom "Mrkvište". Tu smo se okrijepili i "raskomotili stopala" nakon izlaska iz gojzerica u patike i papuče (ovisno o toga šta je ko ponio). Iako smo prije puta imali ozbiljne planove za sjedeljku i neku vrstu žurke na domu, od toga nije bilo ništa. Umor je uradio svoje. Nakon obroka koji je bio nešto između večere i ručka, povukli smo se u sobe, gdje sam ubrzo zaspao.

Otvaranje dana, uvala Zavratnica

Narednog jutra probudio sam se malo poslije proloma oblaka. Možda baš zbog lošeg jutarnjeg vremena razmišljao sam o ovom prelijepom kraju i sjetio se knjige "Djeca oluje" Milomira Kragovića, koju sam čitao prije nekoliko godina. Radnja iste je pratila sudbinu dječaka koji je djetinjstvo proveo podno Velebita. Odatle ga je rat otjerao na dugi put traktorom koji je sam sa 12 godina vozio do Banjaluke, a zatim i do Beograda. Otac mu je nestao početkom rata i više ga nije vidio. Danas je dječak koji je vozio traktor ostvaren porodični čovjek, a većina onih koji su ga otjerali vjerovatno više ne žive u ovim krajevima koji su sada poprilično pusti. Tjeranjem Kragovićevog junaka i mnogih drugih ljudi otjerali su i sami sebe.

Ova razmišljanja prekinuo je zvuk alarma koji je govorio da je vrijeme da se obavljaju jutarnji rituali i doručkuje, jer uskoro slijedi pokret. Iako rano jutro nije davalo naznaka da budemo optimistični u vezi s kupanjem u moru, toga dana sve se vrlo brzo otvorilo. Granulo je sunce, temperatura je počela da raste. Puni optimizma, krenuli smo u uvalu Zavratnica, jednu od najljepših na Jadranu. Do nje se nije moglo kombijem, zbog čega smo iz Jablanca prelijepim putićem okruženim sa desne strane morem, a sa lijeve stijenama požurili ka cilju. Oko nas more se "napajalo" sunčevim zracima, vidio se svaki kamen u vodi, čak i tamo gdje su dubine nekoliko metara. U Zavratnici se u vodi nalaze ostaci Njemačkog ratnog broda koji su saveznici potopili u Drugom svjetskom ratu, što je dodatno doprinijelo čaroliji ovog mjesta. Pali su mi na pamet gusarski kapetani Crnobradi, Flint, Džek Rekam, Žan Lafit i drugi koje sam susretao u stripovima, crtanim filmovima i serijama. Sa potonulog broda pogled sam usmjerio ka vidikovcu koji se nalazi iznad Zavratnice.

Nakon dvadesetak minuta hoda stigli smo do njega. Bio je to moj najljepši pogled na more do sada, podsjetio me malo na onaj sa Trnovačkog Durmitora na Trnovačko jezero. Mirisi prirode ovdje su bili drugačiji u odnosu na taj pohod na Maglić, osjećao se Mediteran u vazduhu. Sjedio sam tu neko vrijeme, bez želje da krenem dalje, ali ostatak ekipe želio je na kupanje. Kiše koje su padale tog jutra i prethodnih dana nisu rashladile more, voda je bila savršena za krunisanje sjajnog vikenda kupanjem. Nakon nekoliko sati bilo je vrijeme da slani krenemo u Banjaluku. Tamo smo uz pauzu za večeru u Bosanskoj Krupi stigli uveče.

Bogatstvo ovog putešestvija je u konstantnoj opuštenosti tijela i uma. Nije bilo zahtjevnih uspona, velike euforije i prenaglašenih osjećaja. Valjda to i treba da rade planina i more u kombinaciji. Naprave u duši ravnicu.

 

Nastanak Zavratnice

Zavratnica je kraški fenomen koji je 1964. proglašen zaštićenim područjem, a od 1981. godine postala je dio Parka prirode "Velebit". Zavratnica je nastala u slojevima srednje starosti iz kojih se zbog velike razlomljenosti formiraju brojni sipari koji su zaustavljeni podzidima te sadnjom drveća i niskog rastinja. Do danas je izbrojano 129 biljnih vrsta, od čega je čak 100 autohtonih i 20 alohtonih.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije