Prošao sam prstima kroz kosu nakon uspona na Mitikas, najviši vrh planine Olimp, dodirnuo ožiljak gdje "trava moje glave" odavno ne raste, najupečatljiviju uspomenu na prethodni turbulentni dvomjesečni boravak u Grčkoj davne 1995. godine.
Ovaj put kreveti nisu bili na sprat. Sve je prošlo bez padova, razbijene glave i drugih povreda. Ovu posjetu zemlji mora, ostrva, sira, maslina, buzukija, girosa, cacikija, Olimpijakosa i Panatinaikosa pamtim po raznovrsnosti šuma, goleti i impresivnim vrhovima Olimpa. U uspomeni je ostalo i more u Leptokariji, mjestu koje je bilo baza za zagrijavanje i relaksaciju prije i poslije uspona na Olimp.
Olimp je, prema grčkoj mitologiji, dom dvanaest olimpijskih bogova, a smrtnicima nije dozvoljeno penjanje na Mitikas (2.918 metara nadmorske visine, najviši vrh Grčke i drugi najviši na Balkanskom poluostrvu). Na planini postoji 46 vrhova viših od 2.000 metara i 47 viših od 1.000 metara nadmorske visine. Poznata je po bogatoj flori s oko 1.500 biljnih vrsta, od čega su 23 endemske. Olimp je 1938. godine proglašen nacionalnim parkom prirode, a od 1983. godine je pod zaštitom UNESCO-a.
Put za Grčku, "Bunt dece socijalizma", "Blank", simbioza mora i piva u Leptokariji
Na put u Grčku grupa od 28 planinara Planinarsko-alpinističkog kluba "Summit" iz Banjaluke krenula je uveče oko osam časova. Nakon uobičajenih razgovora sa znanim i neznanim ljudima o onome što nas čeka, prethodno osvojenim vrhovima i izletima, došao je red da se spava. Trebalo je zadržati svježinu za uživanje na moru narednog dana. San nije htio na oči pa sam uz slatkiše dovršio čitanje knjige "Bunt dece socijalizma" autora Dušana Vesića. Čitanje iste sam mjesecima razvlačio po raznim putovanjima. Radi se o svjedočanstvu i hronici nastanka prve generacije bendova novog talasa jugoslovenske rokenrol scene. Autor iznosi dosta detalja i nepoznatih događaja o ovoj kulturnoj epohi. Govori o različitim kreativnim momentima i uticajima u Ljubljani, Rijeci, Zagrebu i Beogradu. Objašnjava političku situaciju u Jugoslaviji. Vesić demistifikuje priču o novotalasnim bendovima kao nekome ko je bio pokret otpora tadašnjem socijalističkom sistemu u Jugoslaviji. Priču o novom talasu podijelio je po godinama na šest cjelina - "Prevrat", "Povezivanje", "Prestrojavanje", "Euforiju", "Eksploziju" i "Kraj".
Prešli smo u Srbiju, a san i dalje nije dolazio. Na red je došao roman "Blank" Feđe Štukana. Danas glumac holivudske A produkcije govori o ratnim dešavanjima u BiH gdje se borio kao snajperista u specijalnim jedinicama, odlasku iz vojske na odjel psihijatrije kako bi se oslobodio vojne obaveze, danima koje je proveo kao beskućnik i heroinski zavisnik. Slijedi katarza u vidu čišćenja, bavljenje ekstremnim sportovima, humanitarnim radom i aktivizmom. Iako nema naročitu književnu vrijednost, roman drži pažnju zbog nevjerovatne životne priče glavnog junaka koja je fascinirala Breda Pita i Anđelinu Džoli. Čita se u dahu i uzbuđenja ne manjka. Slično mi se svojevremeno desilo s romanom "Dripačka rapsodija" Aleksandra Bilanovića. U "Blanku" autor nakon tragičnih iskustava koja je preživio odlazi u drugu krajnost s potpunim otklonom prema religiji koju vidi kao izvor gotovo svog zla na planeti. Ovaj dio me podsjetio na neke klinačke priče iz vremena srednje škole.
Nekako se uhvatilo nekoliko sati sna tokom prolaska kroz Sjevernu Makedoniju i ulaska u Grčku. Sunce je grijalo kroz prozor autobusa i približavali smo se Leptokariji. Tamo su nas dočekali pješčana plaža, temperatura mora od otprilike 24 stepena i odlična hrana. Uz grčko pivo i neke od rokenrol hitova iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka dan na plaži i baru na njoj prolazio je brzo. Ima nešto u simbiozi mora i piva nakon dugog putovanja (u ovom slučaju ono je trajalo 18 sati). Mišići se opuste, jezik se razveže, pogled na more donosi unutrašnji mir. Nije se razmišljalo o usponu koji je slijedio narednog dana.
Manastir Veliki Meteor, uspon do planinarskog doma
Usponu je prethodio obilazak manastira Veliki Meteor ili Preobraženjskom manastiru, prema kome smo se uputili u jutarnjim časovima. Pripada grupi od šest pravoslavnih manastira Meteori u blizini grada Kalambake, koji se nalaze na stijenama i na spisku su kulturne baštine UNESCO-a. Uz manastire na Svetoj gori, najpoznatiji su u ovom dijelu svijeta. Manastir Veliki Meteor podignut je sredinom 14. vijeka. Bili smo fascinirani mjestom na kojem je manastir sagrađen i samim putem do njega. Razmišljali smo o načinu gradnje i mukama onih koji su istu podnijeli na svojim plećima. Utisak su mi djelimično pokvarile "blagodeti turizma" koje nisu zaobišle ni ovaj manastir. "Konzumacija duhovnosti" mora da se plati. Ulaz je tri evra, kažu čista simbolika. Na vratima stoje dva momka iz obezbjeđenja koji su tu da spriječe da uđe svakoga ko ne plati kartu. S druge strane, ulazak u šortsevima nije problem.
Dalje smo se uputili u Prioniju, gdje nas je čekalo 1.000 metara visinskog uspona do planinarskog doma "Spilios Agapitos", koji se nalazi na 2.100 metara nadmorske visine. Put je vodio kroz prelijep šumski predio ukrašen raznolikim vrstama drveća i odlično uređenom stazom. Negdje na sredini puta uhvatio nas je mrak, koji zbog pomenute uređenosti staze i korištenja čeonih lampi nije bio problem. Na "Spilios Agapitosu" dočekala nas je odlična hrana grčkih domaćina. Dobra stvar u ovom dijelu Grčke je i lako sporazumijevanje s lokalnim stanovništvom. Većina ljudi bolje poznaje srpski nego engleski jezik. U Leptokariji smo se u određenim radnjama osjećali kao u zemljama bivše Jugoslavije. Prevladavao je akcenat s juga Srbije. U planinarskom domu smo zatekli neka uputstva u toaletu prevedena na srpski jezik, što nas je nasmijalo. Nakon večere i spremanja stvari za uspon koji je slijedio otišli smo na spavanje.
Skala, Mitikas, Skolio
Ujutro oko šest časova uputili smo se šumskim putem ka vrhu Skala (2.866 metara nadmorske visine). Poseban je doživljaj hodati u kratkim rukavima pred izlazak sunca. Čula se izoštre, zvukovi šume dobiju na intenzitetu, vjetar uprkos temperaturi od nekoliko stepeni prija organizmu, znoj ne izbija previše. Izlazak sunca smo dočekali na vidikovcu na kojem se nalazi kamena klupa. Gledali smo more i daleki Atos, doručkovali i uživali u pogledima i bojama koje se samo na planini mogu vidjeti. Zbog niže temperature i ranijeg polaska bilo je jako ugodno za hodanje, tako da smo do Skale stigli jako brzo. Put do Mitikasa vodi preko nje. Često se tu dogodi da neki planinari odustanu jer ih očekuje silazak niz strm teren. Nakon toga slijedi uspon koji nije previše tehnički zahtjevan, potrebno je malo vještine i malo više upornosti. Za mene su finalni usponi na Aljažev stolp na Triglavu (2.864 metra nadmorske visine, najviši vrh Slovenije, Julijskih Alpa i bivše Jugoslavije) i Bobotov kuk na Durmitoru (Crna Gora, 2.525 metara nadmorske visine) bili zahtjevniji. U našoj grupi niko nije odustao pa smo nakon pauze svi nastavili ka Mitikasu. Nakon sat vremena silaska u podnožje i novog uspona izašli smo na Mitikas. Bilo je manjih zastajanja prilikom ovog zadnjeg dijela. Tu su iskusniji planinari savjetima pomagali onima koji nemaju puno uspona iza sebe. Na vrhu je bilo dosta zagrljaja, sreće, fotografisanja i sumiranja utisaka. Posmatrali smo okolne vrhove i prizore. Sa mnom je putovao i prijatelj Milan, kojem je ovo bio drugi uspon u životu. Prvi je bio na Cincar (2.006 metara nadmorske visine) prethodne godine. U šali sam mu predložio da se odmori godinu dana pa da podignemo kriterijum za oko 1.000 metara. Idealna za to bila bi planina Atlas u Maroku i njen najviši vrh Tubkal (4.167 metara, najviši vrh sjeverne Afrike), o čemu već dugo razmišljam. Ne privlači me previše ta visina koliko upoznavanje s kulturom i narodom meni nepoznate i egzotične zemlje. Slične želje imam i za Kilimandžaro (5.895 metara, najviši vrh Tanzanije i Afrike). Našli smo jednu stijenu koja nam je poslužila kao improvizovani šank. Na njoj smo jeli suvo meso i uživali u vjetru. S druge strane grijalo je sunce.
Nakon odmora krenuli smo istim putem nazad ka Skali. Na njoj je dio grupe, na inicijativu vodiča Miroslava Trivića, odlučio da se popnemo na Skolio, četvrti vrh Balkana (2.912 metara nadmorske visine), koji nam je bio udaljen na oko sat vremena hoda. Nakon toga laganim korakom smo se spustili do planinarskog doma "Spilios Agapitos", odakle smo se uputili nazad do Prionije. Godilo mi je trčanje s planine od doma ka Prioniji koje je rastreslo mišiće i udahnulo mi novu energiju. Nakon pakovanja opreme i presvlačenja uputili smo se ka Leptokariji, gdje smo uveče uživali na plaži. Poslije jutarnjeg kupanja narednog dana krenuli smo nazad za Banjaluku.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
