Pitom teren za hodanje, prelijepi vrhovi i pogledi sa istih, jezera koja u jutarnjim satima sijaju smaragdnim sjajem, bogat biljni i životinjski svijet gdje se ističu borovnice, divokoze i medvjedi, guste šume i pašnjaci, srednjovjekovni spomenici - sve ovo našao sam na Zelengori, mjestu koje objedinjuje mnoga blaga bh. planina.
Na nezvaničnoj "kraljici ljepote" bh. planina događaju se divne stvari, što se potvrdilo već prvog dana u slučaju moje prijateljice Dace, koja je na drugom po visini vrhu Zelengore, Kozjim stranama (2.013 metara nadmorske visine), dobila poslovnu ponudu.
Signal može da se uhvati samo na vrhovima planine, a mi smo na ovom vrhu proveli samo dvadesetak minuta tog prvog dana. Bila je to odlična uvertira za vjetar koji je duvao u naša leđa i sunce na našim licima koji su nas pratili na ovom pohodu. Da nekada i jedno dobro ne ide samo, dokaz je što smo na Zelengori proslavili Dacin rođendan, koji je propraćen roštiljem i dobrom kapljicom.
Crno, Bijelo i Orlovačko jezero, Kozje strane
Zelengora pripada Nacionalnom parku Sutjeska, nalazi se kod granice BiH i Crne Gore, teritorijalno je podijeljena između opština Gacko, Kalinovik i Foča. Sa sjevera je oivičena jelečkim planinama Husadom i Radomišljom, sa sjeverozapada Zagorjem, Vučjim brdima i Obljem, sa zapada, jugozapada i juga rijekom Neretvom, Gredeljom, ušćem Jabušnice, Sutjeskom, sa jugoistoka i istoka kanjonom Sutjeske, rijekom Sutjeskom, planinama Volujak i Maglić, sa sjeveroistoka Malušom planinom i Rudom planinom.
Na pohod ka Zelengori ekipa od 20 planinara Planinarsko-alpinističkog kluba SUMMIT krenula je uveče oko 21 čas, put je iz Banjaluke preko Sarajeva vodio do Miljevine, gdje smo skrenuli prema Zelengori do sela Vrbnica. Cijela noć provedena u autobusu uz san koji je teško dolazio na oči nije me omela da svjež krenem u susret planini, koju sam nakon davnog razgovora o istoj s prijateljem Milošem želio da posjetim punih 13 godina. Iz raznih razloga, kao što su fakultetske i poslovne obaveze, razni muzički festivali na kojima sam tokom godina bio "inventar" i nedostatka društva koje bi sa mnom krenulo na ovaj pohod, to se nije brzo ostvarilo.
Nakon prvih sat vremena hoda zapuštenim planinskim makadamskim putem i šumom stigli smo na Crno jezero, koje se nalazi na 1.470 metara nadmorske visine. Uz doručak iz ranca uživali smo u jutarnjoj svježini, cvrkutu ptica i šumskom zelenilu koje jezero okružuje. Ono, nažalost, sve više zarasta u jezersku travu i trsku, čime se njegova površina smanjuje, što je problem i kod većine jezera na planini.
Kupanje na Crnom jezeru nije moguće, kao ni na Bijelom, koje je udaljeno oko 500 metara južnije i nalazi se na 1.470 metara nadmorske visine. Zovu ga i Zeleno jezero zbog njegove boje. Okolinom istog dominiraju okolne stijene na kojima mogu da se pronađu odlična mjesta za fotografisanje. Nakon uspona na pomenute Kozje strane, telefonske konekcije i javljanja kući da smo živi, zdravi i srećni, spustili smo se preko prevoja Lopata na Orlovačko jezero, uz Kotlaničko najpoznatije i za kupanje najljepše jezero na Zelengori. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1.438 metara, dužina mu je oko 350 metara, širina oko 100, a prosječna dobina oko pet metara. U jezeru žive potočna pastrmka, jezerska zlatovčica, a ubačena je i kalifornijska pastrmka. Kupanjac je nakon pređenih 14 kilometara po ugodnom planinskom suncu odmah pao. Prijalo mi je plivanje i društvo sitnih ribica koje su me grickale, na taj način škakiljale i držale konstantan osmijeh na licu. Na nekoliko stotina metara od Orlovačkog jezera nalazio se smještaj koji je bio naš dom u naredne dvije večeri. Nakon dočeka prijatnog domaćina slijedilo je raspakivanje stvari, večera i spremanje stvari potrebnih za naredni dan.
Jugovo, Kotlaničko, Štirinsko jezero, stećci iz Xii vijeka
Što ranije ustajanje i pokret u obilazak planine najbolji je recept da čovjek ujutro osjeti dušu planine i kasnije izbjegne neugodnu šetnju na uspon u satima kada su temperature najviše. Tako je bilo i tog avgustovskog jutra, nakon ustajanja u četiri časa ujutro, laganog doručka i finalnih priprema za hodanje, sa prvim jutarnjim zracima uputili smo se stazom pored Jugovog jezera (nalazi se na 1.538 metara nadmorske visine). San i za planinarske uslove lagan prvi dan učinili su da noge ne budu teške, u određenim trenucima činilo mi se da po ovom travnatom planinskom tepihu same hodaju. Isto mi se dešavalo u srednjoškolskim danima kada nakon zime u Doctor Martens čizmama dođe proljeće, a ja na noge obujem starke.
Uz povremeno osvježavanje borovnicama, po kojima je cijeli kraj poznat (postoji i tradicionalna manifestacija "Dani borovnice", održava se u Foči početkom avgusta), stigli smo do Borovnog brda (1.805 metara nadmorske visine). Dalje smo se, uz posjetu planinskom izvoru, gdje smo ostatke ugrijane vode zamijenili i dopunili hladnom, spustili do Kotlaničkog jezera (1.514 metara nadmorske visine), okruženog vrhovima Zelengore.
Smješteno je u cirk nastao ledničkim djelovanjem. Bogato je jezerskom zlatovčicom, u njemu živi endemični vodozemac - triton. Pauza od sat i po vremena iskorištena je za obrok i plivanje na kameno ostrvo u jezeru, na kojem smo uživali u sunčevim zracima i skokovima sa istog. Sa Kotlaničkog jezera staza nas je odvela do nekropole sa 80 stećaka iz XII vijeka, a zatim u pravcu Štirinskog jezera (1.668 metara nadmorske visine), najvećeg jezera u planini. Na povratku do smještaja obišli smo i Jugovo jezero, a veče je bilo rezervisano za sabiranje utisaka i rođendansku proslavu, koja nije trajala do kasno u noć zbog narednog dana u kojem nas je čekalo oko 25 kilometara pješačenja.
Bregoč, Uglješin vrh, Gornje i Donje bare
Posljednji dan zelengorske avanture počeo je usponom na najviši vrh planine Bregoč (2.014 metara nadmorske visine), koji nas je vodio pored starih katuna ispod vrha Stog (1.821 metara nadmorske visine), koji, nažalost, prethodnog dana nisam stigao da osvojim. Odabrao sam kupanje u jezeru, što je vjerovatno i bolje, jer sada imam dodatni razlog da se na ovo čarobno mjesto još jednom vratim.
Bregoč je označen metalnim krstom visokim tri metra, a sa njegovog vrha posmatrali smo predivan prizor - vidjeli smo medvjede u dolini čije smo trčanje pratili nekoliko minuta. Zanimljiv je podatak da se upravo na Zelengori nalazi najbrojnija populacija medvjeda u Evropi.
Nakon odmora, fotografisanja i uživanja u pogledu sa Bregoča spustili smo se na prevoj Javorka (1.772 metra nadmorske visine). Odatle smo nastavili put na Uglješin vrh (1.859 metara nadmorske visine), gdje smo nakon predaha u hladovini šume izašli oko podneva. Sa Uglješinog vrha pruža se pogled na planinu Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine (nadmorska visina 2.386 metara). Odavde se mogu vidjeti i vrhovi Volujaka, masiv Treskavac. Nakon okrepljujućeg ručka gdje smo potrošli posljednje zalihe hrane nastavili smo ka krajnjem cilju prema jezerima Gornje bare (1.550 metara nadmorske visine) i Donje bare (1.450 metara nadmorske visine). Tu nas je čekao prevoz za Foču, gdje se poslije večere put nastavio ka Banjaluci.
Pored savršenog sklada prirode koji sam vidio, odvojenost od onoga što danas nazivamo civilizacijom i nezatrovanost turizmom Zelengore ostavili su na mene utisak koji dugo neće izblijedjeti. U svijetu zatrovanom konzumerizmom, potrošačkom groznicom, žutom štampom i televizijom, jeftinom politikom i prepucavanjima koje ona prati, mjesta poput ove planine su duši potrebna kao hljeb nasušni. Nije za mene odmor u gužvi između peškira i suncobrana u Makarskoj ili Herceg Novom. Ova planinska ljepotica najbolji pune baterije za povratak u stvaran svijet oko mene.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
