Zdravlje

Holanska terapija: Zaboravite psihologe, grlite se sa kravama

Holanska terapija: Zaboravite psihologe, grlite se sa kravama
Foto: N.N. | Holanska terapija: Zaboravite psihologe, grlite se sa kravama

Na udaljenom raskošnom pašnjaku na farmi planinskih konja koja zauzima 13 hektara zemlje u saveznoj državi Njujork, trogodišnja Bela i dvogodišnja Boni su brdske krave koje nude terapiju životinjama.

Maženje krava, kako se ova praksa naziva, podrazumijeva interakciju sa životinjama u vidu češljanja njihove dlake, grljenja ili iskrenih razgovora s njima. 

Iskustvo je nalik konjskoj terapiji, sa jednom važnom razlikom: konji su mirni i uglavnom stoje, dok krave umiju da se spontano izvale na travnjak dok pasu, pa ljudi mogu da im priđu još bliže i pridruže im se na zemlji u toplom zagrljaju.

"Vidite li kako je tiha? To je ono što tražimo. Za ljude kojima je potrebna terapija i za krave", kaže Suzan Valers, terapeutkinja u čijem se vlasništvu nalazi pansion.

Suzan Valers i njen suprug Rudi susreli su se sa "koe knuffelen" ili "grljenjem krava" na putovanju u rodnu Holandiju prije dvije godine.

Deceniju ranije, 2007. godine, ovaj bračni par zamijenio je korporativni život i poslove računovođe i menadžera životom na farmi u Nejplsu. 

U maju 2018. njih dvoje su kupili Boni i Belu, odabravši ih zbog njihovih blagih i nježnih ličnosti, ali i zato što nemaju rogove.

"Veliki broj krava ne odgovara ovom zadatku. Mogu da vas najure sa pašnjaka", objašnjava Rudi.

Cijena ove terapije iznosi 75 dolara po satu za dvoje ljudi, dok je maksimalan broj učesnika u sesiji četvoro.

Rudi ističe kako oni ne drže zoološki vrt, iako životinje jesu neka vrsta ljubimaca - ne koriste se u proizvodnji niti se uzgajaju zbog govedine i mlijeka. Boni i Bela žive život u prirodi i blagostanju.

Svaku sesiju nadgleda dvoje ljudi: terapeut, uglavnom Suzan Valers, koja može da prati ponašanje životinja kako bi se osigurala bezbjedna i pozitivna interakcija životinja i ljudi, i još jedna osoba koja vodi računa o drugim životinjama na pašnjaku.

Nijedno od njih nije po struci psiholog, u čemu na neki način i jeste poenta. 

"Kroz šta god da prolazite, ne morate da pričate o tome. Onda nije kao na psihoterapiji, zar ne", objašnjava Suzan.

Cilj je, međutim, isti, da posjetioci uspostave povjerenje, empatiju i povezanost sa kravama i sopstvenim osjećanjima. A baš kao i kada je riječ o drugim vrstama psihoterapije, nema garancija da će ishod biti uspješan, prenosi NewYorkTimes.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije