Zdravlje

Ivanovič o terapiji uz pomoć životinja: Odlični učitelji, ali ih treba znati slušati

Ivanovič o terapiji uz pomoć životinja: Odlični učitelji, ali ih treba znati slušati
Foto: N.N. | Urška Ivanovič o terapiji uz pomoć životinja: Životinje su odlični učitelji, ali ih treba znati slušati
Anja Matarugić

​Životinje nas ne etiketiraju, one nas prihvataju takve kakvi jesmo. Za njih nije bitno kakav auto vozimo, da li smo debeli, visoki, predsjednik države ili radnik u fabrici. To ljudi treba da nauče od njih. Životinje su odlični učitelji, samo ih moramo naučiti slušati, kaže Urška Ivanovič iz Udruženja "Ambasadori osmijeha", prvog slovenačkog udruženja koje koristi životinje kao vid terapije za osobe sa poteškoćama u razvoju.

Ivanovičeva u intervjuu za "Nezavisne" otkriva koje životinje koristi u radu sa osobama sa poteškoćama u razvoju, na koji način životinje utiču na njih, kao i o svom psu - radnom partneru,  tornjaku Skaju.

NN: Koje životinje koristite u terapijama i na koji način svaka od tih životinja utiče na korisnike Vaših usluga?

IVANOVIČ: U Udruženju "Ambasadori osmijeha" za terapiju pomoću životinja uglavnom koristimo pse, rjeđe mačke. Takođe, koristimo američkog minijaturnog prasca, japanskog svilenog pijetla, kokoške, činčile, kućne zečeve, a radili smo i sa gušterom, tačnije bradatom agamom, minijaturnim američkim konjem, afričkim divovskim pužem i afričkim ježom. Načini na koje će korisnici reagovati na životinje su različiti i zavise od korisnika, njihovih mogućnosti i prihvatanja životinje. Svaki korisnik je različit. Na primjer, autisti ne vole dlaku pa su gušteri, puževi ili ježevi idealni za terapiju sa njima. Životinje nas ne etiketiraju, one nas prihvataju takve kakvi jesmo. Za njih nije bitno kakav auto vozimo, da li smo debeli, visoki, predsjednik države ili radnik u fabrici. Nije ih briga da li smo u kolicima, slijepi i koje nam je boje koža. To ljudi treba da nauče od njih. Životinje su odlični učitelji, samo ih moramo naučiti slušati.

NN: Koliko je vremena potrebno da bi se jedan pas istrenirao za rad za osobama sa poteškoćama?

IVANOVIČ: Mi ne treniramo pse, već imamo radni par. To znači da vodič i pas zajedno idu na obuku godinu dana, nakon toga su spremni za samostalan rad. S obzirom na to da su korisnici različiti, često nam treba još neko vrijeme da steknemo dovoljno iskustava za siguran i učinkovit rad.

NN: Na koje sve načine Vaši psi pomažu osobama sa poteškoćama u razvoju i koliko su te terapije efikasne?

IVANOVIČ: Naši psi pomažu tako što motivišu korisnike da naprave stvari koje inače ne bi ili bi ih vrlo teško uradili. Ciljevi koji imamo u terapiji su motivacijski, socijalni, fizički, psihološki i još ono nešto više, zbog čega se uz životinje svi osjećamo dobro, opušteno i prihvaćeno.

NN: Možete li navesti neke primjere pozitivnog učinka rada sa psom i na koji način osobe sa poteškoćama reaguju na rad sa životinjama?

IVANOVIČ: Korisnik koji, na primjer, ima cerebralnu paralizu, ako mu kažete da uzme u ruke briket za psa, te da psa pozove i da mu briket, to će napraviti brže i bolje nego kada mora da radi vježbe kod fizioterapeuta. Korisnik koji ima poteškoće sa hodanjem, obično se sam digne sa kolica, uzme povodac u ruke i vodi psa na kratku šetnju uz pratnju vodiča, psa i terapeuta. Nedavno je kod nas bio korisnik koji nikoga nije znao, bilo mu je teško, osjećao se usamljeno. Takođe, životinje nas povežu pa se, na primjer, novi korisnici uz životinje ne osjećaju usamljeno.

NN: Da li postoje rase pasa koje su po prirodi bolji terapeuti?

IVANOVIČ: Po našem iskustvu, ne postoji specifična pasmina za koju bismo rekli da je najbolja. Kakav je odnos psa i vodiča zavisi od odnosa vodiča prema psu. Pas je ogledalo nas, na drugoj strani povoca. Bitno je da su vodič i pas dobro povezani, da vodič dobro poznaje svog psa, te da mu pas vjeruje i već smo na putu ka odličnom timu.

NN: Koju rasu psa Vi koristite u terapiji?

IVANOVIČ: Skoro 13 godina sam imala tornjaka Skaja iz Doboja, koji mi je osam i po godina pomagao u radu sa djecom sa poteškoćama u psihičkom i fizičkom razvoju. Takođe smo radili i u osnovnoj školi sa djecom koja su imala poteškoće sa koncentracijom i ponašanjem. Mješanka Mila, pronađena u okolini Banjaluke, još nije radila, ali u novembru ide na obuku pa ćemo vidjeti kakav će terapeutski pas postati. Zajedno sa Skajem je živjela godinu i po dana i mnogo toga je učila od njega.

NN: Kakav je terapeutski pas tornjak, autohtona bosanskohercegovačka vrsta psa i prvi terapijski pas na svijetu?

IVANOVIČ: Tornjak kao terapijski pas je odličan izbor. Moj Skaj je bio miran pas i odličan za rad sa djecom sa poteškoćama. Bio je spor pas, zbog čega je bio idealan za rad u grupama kao i u radu sa hiperaktivnom djecom. Kod neke djece bilo je dovoljno da ga pomiluju i već bi se smirili. Tornjak, kao i svaki pas, ima svoju narav i karakter. Voli svoj "tor" i čuva ga, ali je i nježan div. Njegov vodič mora znati da je to samostalan i jak pas koji traži razlog zašto mora nešto napraviti. Školovanje Skaja je bilo dugotrajno i teško, ali je vrijedilo. Tornjak je još pastirski pas, a pošto ja u Ljubljani nisam imala ovce koje bi čuvao, odlučila sam da ide na obuku za terapiju i to je bila najbolja odluka.  

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije