Zdravlje

Psihoterapija je znak brige o sebi i svom zdravlju

Psihoterapija je znak brige o sebi i svom zdravlju
Foto: Nik Shuliahin/Unsplash | Psihoterapija je znak brige o sebi i svom zdravlju
Dalibor Miholjčić

Mentalno zdravlje je kod nas i dalje u mnogome tabu tema, a odavno nije bilo važnije. Pogotovo su među starijom populacijom i dalje jako duboko ukorijenjenastereotipna vjerovanja da se psihologu i psihoterapetu ide po kazni ili samo “kad je neko lud”.

Jedan od najvećih mitova vezanih za psihoterapiju je da je ona potrebna samo “luđacima” tj. da na psihoterapiju idu samo osobe s ozbiljnim psihičkim poremećajima. Stid i sramota od traženja pomoći u našem je društvu duboko ukorijenjena. Dugo je stigma povezana sa traženjem psihološke pomoći odbijala ljude, međutim sve je veći broj ljudi upoznat s činjenicama koje ruše taj mit te se na traženje pomoći psihoterapeuta sve više gleda kao na znak zdrave brige o sebi i ljudima oko sebe.

Potpuno je normalno i poželjno otvoreno govoriti o psihoterapiji, jer je to najbolji znak da je osoba svjesna sebe i da se želi razvijati, te raditi na sebi i na poboljšalju kvaliteta vlastitog života. S druge strane, patnja je prirodno i univerzalno ljudsko osjećanje, koje nam razne životne okolnosti prilično često prirede.

Kada izgubimo dragu osobu iz svojih života, primjer radi, najnormalnija i najprirodnija reakcija je da patimo za tom osobom, da budemo tužni. Međutim, ljudski um ima tendenciju da tu prirodnu patnju „zaprlja“ i napravi je puno težom i komplikovanijom za tolerisati i riješiti, npr. nabacujući sami sebi osjećaj krivice ili sramote zato što patimo i osjećamo tugu. Sve ovo, kao i olakšavanje samog procesa tugovanja, tj. prolaženja kroz patnju može pomoći i olakšati rad s psihoterapeutom. Zašto onda ne bismo sebi olakšali, bili zadovoljniji, srećniji, stabilniji, ako nam je za to potrebno malo dodatnog truda i volje?

Psihoterapija je jedna od najvažnijih metoda psihološke pomoći, koja vam zaista može promijeniti život. Možemo smanjiti, bolje kontrolisati ili tolerisati zabrinjavajuće i uznemirujuće simptome i probleme, te tako bolje funkcionisati i poboljšati ličnu dobrobit, ali i dobrobit ljudi oko nas. Pored toga što je lična korist neprocjenjiva,

indirektno se radom na sebi značajno popravljaju međuljudski odnosi u porodici i najbližem okruženju.

Psihoterapija je saradnički tretman koji se zasniva na povjerljivom odnosu klijenta i psihoterapeuta. Klijent tako na svojim seansama ima priliku otvoreno razgovarati o svojim intimnim sadržajima s nekim ko je objektivan, neutralan i ko ne osuđuje, nego naprotiv prihvata i s punim razumijevanjem pruža podršku i pomoć.

Terapija prihvatanjem i posvećenosti - ACT

Različiti su pristupi u psihoterapiji, a u posljednje vrijeme sve je popularnija Terapija prihvatanjem i posvećenosti, tzv. ACT (od eng. Acceptance and commitment therapy) i to s dobrim razlogom, jer je broj naučnih radova koji potvrđuju njene efekte u konstantnom porastu.

Primjenom ACT-a klijent se uči fokusirati na smislena ponašanja i akcije koje su u skladu sa ličnim životnim vrijednostima. Klijenti često budu “zaglavljeni” i nesvjesni šta im je važno u životu, koji je smisao življenja i koje su im životne vrijednosti. Jedan od osnovnih koraka u ACT-u je pomoći klijentima osvijestiti koje su im vrijednosti i tu je bitno između ostalog razlikovati ciljeve od vrijednosti. Ciljevi su stvari koje dobijate dok hodate vrednovanim putem, putem vrijednosti.

Ciljevi su ostvarivi konkretni događaji, situacije ili objekti. Oni se mogu ispuniti, posjedovati ili završiti. Ako ciljeve pobrkamo sa vrijednostima, desiće se to da, jednom kada se ostvare, dođe do zaustavljanja progresa. Zato vrijednosti treba da posmatramo kao životne vodilje, putanje, smijerove ka kojima težimo i u kojima živimo smislene živote.

U ACT-u radimo na tome da postanemo svjesni svojih vrijednosti. U isto vrijeme učimo osvijestiti koja su to neprijatna osjećanja ili neprijatne tjelesne senzacije koje, kad se javljaju, izbjegavamo pod svaku cijenu i to najčešće na vrlo neadekvatne i nezdrave načine: konzumiranjem alkohola ili droga, pušenjem, prejedanjem, povlačenjem u sebe i osamljivanjem, agresivnim ponašanjem prema bližnjima ili nekim drugim neadaptibilnim i neadekvatnim ponašanjem.

Dakle, nakon što osvijestimo šta nam je u životu važno i kad naučimo prepoznati koje nas to neprijatnost (neprijatne emocije, tjelesne senzacije i/ili misli) tjeraju u izbjegavanje aktivnosti koje su nam smislene i u skladu s vrijednostima ili ukoliko je na neki drugi način naša vrijednost ugrožena, onda učimo biti i sjediti s njima, prihvatiti ih kao dio nas, onoga što zaista jesmo, odnosno našeg načina reagovanja.

Ovo postižemo različitim metodima, među kojima je napoznatiji i najpopularniji tzv. mindfulness, tj. vježba pune svjesnosti.

Mindfulness je osnovna ljudska sposobnost da budemo potpuno prisutni i svjesni gdje smo i što radimo, a ne previše reaktivni ili preopterećeni onim što se događa oko nas. To znači da smo sposobni biti u stanju kada naš um u potpunosti pazi na ono što se događa u nama i oko nas, na ono što radimo, na prostor kroz koji se krećemo. Ovo bi se moglo činiti trivijalnim, da nije činjenice da isuviše često i lako gubimo pažnju, gubimo fokus i skrećemo s teme o kojoj je riječ. Naš um bježi i luta, gubimo dodir sa svojim tijelom i vrlo brzo smo zaokupljeni mislima o nečemu što se upravo dogodilo ili smo zabrinuti za budućnost. I to je ono što nas čini tjeskobnim, tj. anksioznim.. Pa ipak, bez obzira koliko daleko odlutali, puna svjesnost je tu da nas vrati tu gdje jesmo i na to šta radimo i osjećamo, a samo to vraćanje u stanje pune svijesti kada naš um odluta predstavlja suštinu vježbanja.

Kad osvijestimo svoje vrijednosti i neprijatnosti koje izbjegavamo, te kad naučimo biti s njima, tj. kad ih prestanemo izbjegavati, možemo se posvetiti radnjama i ponašanjima koja su smislena i koja su u skladu s našim vrijednostima. Tad se možemo posvetiti svom vlastitom životu i ljudima do kojih nam je stalo. Dakle, kroz ACT klijenti nauče prestati izbjegavati, negirati i boriti se sa svojim unutrašnjim emocijama, a umjesto toga prihvataju da su ti dublji osjećaji odgovarajući prikladni odgovori na određene situacije koje nas ne bi smjele spriječiti da idemo naprijed u svom životu. S tim razumijevanjem, klijenti počinju prihvatati svoje probleme i teškoće i obavezuju se sami sebi na potrebne promjene u svom ponašanju, bez obzira na to šta se događa u njihovim životima i kako se osjećaju u vezi s tim.

Jedan od čestih razloga zašto se ljudi javljaju psihoterapeutu jest anksioznost i neprijatnosti koje idu uz i oko nje: panični napadi, izbjegavanje, trema… Ljudi anksiozno reaguju zbog najrazličitijih razloga, ali skoro svi dijele slične njene manifestacije: ubrzano disanje, lupanje srca, vrtoglavice, znojenje, drhtanje ruku i nogu, osjećaj da će se izgubiti kontrola nad sobom, da će se poludjeti, da će srce da pukne i da će umrijeti ili neka druga katastorfizirajuća misao.

Priscilla Du Preez/Unsplash
Priscilla Du Preez/Unsplash

Kad doživimo neku od pomenutih nelagoda, najčešće se trudimo odmah skloniti je, pod svaku cijenu, a to radimo najčešće tako što iskustveno izbjegavamo sve situacije u kojima bismo mogli reagovati anksiozno. Primjera radi, ako se osjećamo anksizno u situaciji kada treba da govorimo pred grupom ljudi, postepeno ćemo početi da izbjegavamo situacije u kojima bismo mogli doći u priliku da govorimo pred grupom, te tako dodatno hraniti taj strah, a što eventualno može dovesti do toga da počnemo izbjegavati ljude i potpuno plašeći se da ćemo imati anksiozni napad pred njima i da će primjetiti našu anksioznost. Ili ukoliko se bojim da ću na ispitu da se zbunim, obrukam, padnem, počeću sve češće da odustajem s ispita, ne izlazim “dok ne budem 100% spreman” i sl. što dovodi do gomilanja gradiva, propuštanja rokova i novog seta problema.

Primjenom ACT-a učimo osvijestiti problem, biti s neprijatnostima, prestati izbjegavati i posvetiti se stvarima koje su nam važne.

Savjet na kraju. Nekad je veoma teško priznati samom sebi da imamo problem, te shvatiti da to što tražimo pomoć ne znači da smo slabi i nesposobni sami riješiti stvari koje nas muče. Uredu je da pokušamo riješiti problem sami, pa tražiti i pomoć prijatelja, ali je veoma važno, pritom najefikasije, tražiti pomoć stručne osobe. Međutim, ukoliko odlučite da krenete na psihoterapiju, važno je da se dobro informišete prije izbora psihoterapeuta. Genaralno, manje je važno koji pristup psihoterapije se primjenjuje, koliko da li osoba koja se predstavlja kao psihoterapeut to zaista i jeste. Nažalost, u našoj državi još uvijek ne postoje zakoni o psihološkoj djelatnosti, niti o psihoterapiji, što bi u mnogome olakšalo izbor psihoterapeuta. U Federaciji BiH je značajno bolja situacija u odnosu na Republiku Srpsku, jer je Vlada Federacije BiH, na prijedlog Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, utvrdila Nacrt zakona o psihološkoj djelatnosti. U Republici Srpskoj i nakon brojnih pritisaka i incijativa stručne zajednice, političke volje nema da se išta po tom pitanju učini. Zato je dobiti preporuku od nekoga ko je već bio kod psihoterapeuta i ima dobra iskustva u radu s tom osobom najsigurnija opcija, a pored toga se uvijek možete obratiti društvu psihologa, nekom registrovanom udruženju ili savjetovalištu koje se bavi pružanjem usluga savjetovanja i psihoterapije.

(Autor je psiholog i psihoterapeut)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije