Za velike priče malih ljudi nisu potrebni identiteti.
Krupan čovjek, u policijskoj uniformi, ćelave glave, no blagih i iskrenih očiju dočekao nas je na ulazu u tranzitni Migrantski kamp Tabanovce u Skoplju. On je tamošnji policajac u kampu, od početka migrantske krize nagledao se svega. Razne priče su prošle pred njegovim blagim očima.
"Znate, morate ponekad izaći iz ove uniforme i biti čovjek", ovako je svoju priču počeo.
Krajem 2015. godine u jeku migrantske krize, u vrijeme kada je zima okovala sve i kada su hiljade migranata u danu ulazile u kamp Tabanovce ovaj policajac je u uglu kampa pronašao usamljenog sirijskog dječaka.
"Bio je smrznut i sam, tresao se od zime. Ostao je bez roditelja", priča on.
Novinari obilaze balkansku migrantsku rutu u okviru "Iris Balkan Media karavana".
Naime, roditelji devetogodišnjeg dječaka kojeg je našao su se izgubili, odnosno ukrcali su se na voz za Šid i dalju rutu, a dječak je ostao.
"Prihvatio sam ga, brinuo se o njemu i tražio sve moguće načine da pronađem njegove roditelje", kazao je policajac.
Za 11 mjeseci koliko su dječak i on bili zajedno jako su se vezali, postali su mala porodica.
O toj povezanosti govori i sjetni osmijeh na licu tog čovjeka, te blagi pogled uprt u sjećanje.
"Na svu sreću sam uspio, sredio sam sve papire i pronašao njegove roditelje koji su tada bili u Njemačkoj, i smjestili se, pronašli dom i lično ga odveo kod njih", prisjeća se on. Kako ističe, mnogo mu nedostaje i dalje su u kontaktu i posjećuje ga.
Od početka izbjegličke krize kroz Makedoniju je po procjenama prošlo preko milion i dvjesto ljudi, najviše u toku 2015. i 2016. godine. Sada je taj broj mnogo manji. Upravo u tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tih godina boravilo je po 4.000 izbjeglica, dok tu danas boravi 16 migranata.
Kako ističu u kampu, oni se ne zadržavaju mnogo, tu su da skupe snagu, jedu i odmore se kako bi mogli da nastave put dalje, a to su pretežno Njemačka i Francuska. Tokom izbjegličkog vala i otvorenih granica tih godina najveći priliv izbjeglica je došlo iz ratom zahvaćene Sirije. Sada su to pretežno Avganistan i Pakistan.
U kampu smo naišli na Imada, osamnaestogodišnjeg momka iz Avganistana. Do kampa Tabanovce je pješačio 10 dana, podlivi na nogama mu se još nisu povukli, a u kampu boravi već četiri mjeseca.
"Pobjegao sam iz svoje zemlje jer nisam imao slobodu i Avganistan nije siguran. Talibani su posvuda a i ništa mi tamo nije ostalo. Imam brata blizanca i on je u Francuskoj, želim da idem kod njega, jako mi nedostaje", ispričao je Imad.
Kako priča, makedonci su dobri prema njemu, daju mu hranu i niko ga ne maltretira fizički.
"Volio bih da budem vozač, da tako zarađujem za porodicu. Moj brat radi na građevini, ali ja bih volio da budem vozač", poželio je Imad.
Roman, koji se takođe nalazi u ovom kampu, je takođe došao iz Avganistana preko Irana kroz Tursku, Grčku pa je stigao do Makedonije.
"Ovdje sam sa rođacima, a moja porodica je u Parizu, ja nisam uspio da prođem sa njima, sada pokušavam da nađem način kako da dođem do njih", ispričao je Roman.
Od početka svog putovanja, kaže da je potrošio preko 5.000 eura, a plan mu je da kroz Srbiju dođe do BiH pa da odatle traži način kako da dođe do Francuske.
Iako je ovog osamnaestogodišnjaka snašao težak život i nedaće su se nizale jedna za drugom, on ne gubi nadu. Njegove misli su usmjerene na to da će se jednog dana sastati sa svojom porodicom i početi jedan novi život u sigurnom okruženju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
