Život

Obrazovanje preče od opasnosti

Obrazovanje preče od opasnosti
Foto: Ilustracija | Obrazovanje preče od opasnosti

Želja za obrazovanjem i normalnim odrastanjem nekada zna biti i više od pokretačke snage. Dokaz za to su sestre Radika i Jašoda iz indijske provincije Utarakand, koje svakodnevno putuju više od šest sati do škole i nazad.

One žive na planinskom prevoju, u zabačenom himalajskom selu, ali ih to ne sprečava da se obrazuju. Njih dvije ustaju svakog jutra u pet sati, a u vrijeme sezone monsuna umivaju se na strmoj ivici kuće, gdje se prikuplja kišnica.

Zatim slijedi doručak i razgovor sa roditeljima. Njihova živahnost i razigranost ni ne naslućuje da će za svega pola sata krenuti na veoma opasno putovanje strmim planinskim stazama do žičare, a onda žičarom preko rijeke do škole. Prije svakog odlaska one idu u hindu hram Sjaba, gdje traže božansku zaštitu za put na koji treba da krenu.

Iako u njihovom selu ima šestoro djece, samo njih dvije se usuđuju svakodnevno da prelaze ovaj opasni put. Ipak, da bi došle do žičare, treba da prođu uskim planinskim stazama kojima idu najmanje dva sata, u zavisnosti od vremena.

Inače, ne postoje putevi koji vode do Sjabe. Najveći problem je prelazak rijeke Bagirati, što je i najopasniji dio puta, jer ga prelaze u improvizovanoj žičari, koja svaki čas može da padne u nabujalu rijeku. Njih dvije same upravljaju kablovima kojima je zakačeno nešto poput korpe, u kojoj prelaze rijeku.

Za vrijeme sezone monsuna treba im daleko više snage, jer dok pada kiša, istovremeno duva i vjetar, i skoro je nemoguće držati kablove. Najveća opasnost vreba od povreda, a bilo je slučajeva da su seljani, prelazeći ovu rijeku, ostajali bez prstiju.

"Moramo se čvrsto držati za kabal kako ne bismo pale. Ako padnemo u rijeku, nema nam spasa", kaže Jašoda.

Ona prepričava slučaj njihovog rođaka koji se zapetljao u kablove i pao u rijeku. Na njegovu sreću, uspio se spasiti. Nakon što uspješno pređu rijeku, tu sačekaju taksi, koji ih odvozi do škole.

Međutim, i mjesto gdje čekaju prevoz je opasno, jer se iza nalazi šuma puna medvjeda i leoparda. U provinciji Utarkand ima više od 200 sela sličnih Sjabi. Riječ je o području koje je udaljeno 400 kilometara od Delhija i predstavlja prilično nerazvijenu indijsku provinciju. Putna infrastruktura i saobraćajnice su prava rijetkost ovdje. I dok su neka od ovih zabačenih sela povezani putevima, najveći dio je onih poput Sjabe, gdje satima morate hodati do prve asfaltirane saobraćajnice. Bez obzira na sve poteškoće, ove dvije djevojčice imaju svoje snove, zbog kojih i idu u školu. Naime, Jašoda želi jednog dana da postane policajka, a Radika učiteljica.

Iako su se njihovi roditelji vjenčali veoma mladi, njih dvije ne razmišljaju o udaji. Prvo žele da završe školu, a tek kasnije da se udaju. Jašoda, starija sestra, koja ima 16 godina, je ozbiljnija, dok je mlađa Radika sa svojih 14 godina i dalje razigrana i djetinjasta. Dok idu prema školi, sa nogu čiste pijavice i druge insekte koje pokupe usput, ali Radika kaže da ih se ne boji:

"Ne postoji to čega se mi bojimo. Iako je naporno da svaki dan putujemo, ipak ne želimo da napuštamo naše selo, jer ga volimo, to je mjesto gdje smo se rodile", kaže Radika, koja dodaje da je sve daleko teže zimi kada padne snijeg.

Radika i Jašoda nemaju TV, ali njihov ujak ima, pa se nekada cijelo selo okupi kod njega i gleda TV. Na pitanje o čemu sanjaju, Jašoda kaže: "Sanjamo i maštamo o mnogim stvarima. Često sanjamo našeg brata koji studira u gradu i rijetko dolazi kući", kaže Jašoda.

Većina djece iz Sjabe školu napušta nakon završenog devetog razreda. Ukoliko žele dalje da se obrazuju, moraju iznajmiti sobu u gradu, što je preskupo za mnoge porodice. Da li će Jašoda i Radika nastaviti školovanje, tek ostaje da se vidi.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije