Roditeljima sa više djece poznat je osjećaj koji se javi kada jedno od djece nije prisutno – briga o samo jednom djetetu može djelovati gotovo kao odmor. Neki su na internetu takve trenutke nazvali „hobi roditeljstvom“, izrazom koji opisuje situacije u kojima roditeljstvo djeluje lakše, pa čak i prijatnije. Međutim, psiholozi upozoravaju da je takav pogled pogrešan i da zanemaruje emocionalnu složenost porodičnog života.
Drugačije, a ne lakše
„Roditeljstvo time ne postaje lakše, već samo zahtjevno na drugačiji način“, rekla je za Newsweek Melisa Trakt, licencirana psihoterapeutkinja koja radi sa mladima i porodicama.
Rasprava je nedavno pokrenuta na Instagramu, gdje je jedna majka vikend proveden sa samo jednim djetetom opisala kao „veličanstven“ i „poput hobija“. Trakt objašnjava da takva poređenja često miješaju praktičnu logistiku sa dubljim roditeljskim angažmanom, prenosi Index.hr.
„Kada se kaže da je nešto lakše, vjerovatno se manjak logistike poistovjećuje sa manjkom truda, a to su dvije potpuno različite stvari“, istakla je. „Intenzitet roditeljstva ne zavisi isključivo od broja djece.“
Jedinstveni izazovi porodica sa jednim djetetom
Iako briga o više djece može podrazumijevati usklađivanje različitih potreba i složenije rutine, Trakt smatra da porodice sa jednim djetetom imaju svoje specifične izazove. Bez braće i sestara, odnos između roditelja i djeteta često uključuje veću emocionalnu povezanost i direktniji angažman.
„Postoji više vremena jedan na jedan, više pregovora između roditelja i djeteta i često bliža emocionalna povezanost“, rekla je Trakt.
„To može biti predivno, ali može stvoriti i pritisak na dijete da bude jedini primalac roditeljskih nada, strahova i pažnje.“
Dodaje da istraživanja ne potvrđuju tvrdnju da je odgoj jednog djeteta sam po sebi lakši. Djeca bez braće i sestara često razvijaju bliskije odnose sa roditeljima upravo zbog koncentrisanog vremena, pažnje i emocionalnog ulaganja.
Iskustvo oblikuju brojni faktori
Sličnog mišljenja je i psiholog i porodična terapeutkinja Lisa Tomson, koja naglašava da roditeljsko iskustvo zavisi od mnogo više faktora nego što je broj djece u porodici.
„Rasprava o ‘hobi roditeljstvu’ polazi od pretpostavke da se intenzitet roditeljstva može mjeriti samo veličinom porodice, a to zanemaruje brojne druge okolnosti koje oblikuju svakodnevni život roditelja“, rekla je.
U porodicama sa jednim djetetom roditelji su često glavni izvor igre, komunikacije i emocionalne podrške, što zahtijeva stalnu prisutnost i posvećenost.
Stereotipi i moć riječi
Tomson ističe da i jezik doprinosi stvaranju određenih percepcija.
„Fraze poput pitanja da li imate ‘samo jedno dijete’ mogu nenamjerno sugerisati da nešto nedostaje ili da porodica nije potpuna, čak i kada to nije namjera sagovornika“, rekla je.
Prema njenim riječima, takve formulacije odražavaju širu društvenu predrasudu koja veličinu porodice povezuje sa njenom vrijednošću ili značajem.
Stereotipi o jedincima – da su razmaženi ili društveno neprilagođeni – odavno su osporeni istraživanjima. Nedavna Galupova anketa pokazala je da 47 odsto američkih porodica preferira jedno ili dvoje djece, dok 45 odsto smatra da su veće porodice idealne.
Odluke nisu jednostavne
Za mnoge porodice pojam „hobi roditeljstvo“ može zvučati posebno omalovažavajuće. Odluke o broju djece često su povezane sa plodnošću, finansijama, zdravljem i ličnim vrijednostima, a mnogi od tih faktora su složeni i emocionalno teški.
„Mnogi roditelji nose tugu, razočaranje ili se suočavaju sa neočekivanom stvarnošću jer nemaju broj djece kakav su nekada zamišljali“, rekla je Tomson.
Roditeljstvo nije takmičenje
Svođenje roditeljstva na pitanje težine ili lakoće može biti štetno samo po sebi.
„Roditeljstvo nije takmičenje, a način na koji govorimo o porodičnim strukturama utiče na to kako roditelji vide sebe i jedni druge“, rekla je Trakt.
Obje stručnjakinje slažu se da roditeljstvo u svakom domu izgleda drugačije i da te razlike ne bi trebalo posmatrati kao nešto manje ili više vrijedno.
„Intenzitet roditeljstva nije linearan i ne može se pouzdano predvidjeti brojem djece u kući“, zaključila je Tomson. „Njega oblikuju temperament, resursi, porodična dinamika i širi životni kontekst u kojem porodica živi.“