Hrvatski televizijski novinar, voditelj i urednik Aleksandar Stanković predstavio je u prepunoj petoj lađi Lazareta knjigu "Depra".
Riječ je o djelu u kojemu opisuje svoju borbu s depresijom a koja traje već 14 godina. U ime organizatora predstavljanja, Dubrovačke baštine, okupljene je pozdravila Katarina Milat Kralj, koja je ujedno moderirala predstavljanje i koja je uvodno pročitala dio iz knjige.
Stanković se na početku našalio rekavši kako je na jednom događaju oko knjige u Zagrebu bilo samo deset ljudi pa je svakome morao gledati u oči i upravo zbog toga mu je drago zbog velikog broja posjetioca Dubrovniku.
Razlikovanje bolesti
"Kliničku depresiju je teško opisati nekome tko nema iskustvo s depresijom. Ovo su pokušaji, cijela je knjiga pokušaj da ljudima koji ništa ne znaju o depresiji približim bolest, a ljudima koji boluju od nje, želim reći da sam i ja taj. Psihijatrica mi je savjetovala da radim, ali da je bilo teško raditi, jest. Moja producentica je znala za moju bolest, a moji urednici nisu, saznali su to tek kad sam krenuo s izdavanjem knjige. Jednom sam skoro odustao od emisije kad je gost bio tenisač Nikola Pilić, ali mi je psihijatrica savjetovala da to odradim. Emisija je prošla, imao sam dojam da gost nije primijetio da nešto nije u redu. Nakon toga sam dva, tri puta bio u kušnji da odustanem od emisije, ali svaka je išla. Tijekom emisije nisam imao napadaje, adrenalin se zbroji i u tom trenutku idem...", rekao je Stanković, prenosi Dubrovački vjesnik.
Kako kaže možete biti loše raspoloženi, ali to je nešto što brzo prođe, za razliku od kliničke depresije, koja se ne manifestuje samo lošim raspoloženjem.
"Problem je što ljudi ne razlikuju jedno od drugog. Ljudima obično preporuče da izađu, da prošetaju, da budu na svježem zraku, ali to ne pomaže. Recimo, u trenucima kad sam bio ozbiljno bolestan, nisam se mogao baviti sportom. 2010. sam dobio nagradu za novinara godine Hrvatskog novinarskog društva i cijelu tu noć nisam spavao, to mi se nikad prije nije dogodilo. Pripisao sam to uzbuđenosti. Iza toga nisam spavao još jednu noć", ispričao je on i nastavio:
"Sljedećeg dana sam sa suprugom imao dogovoreni izlet u Opatiju. Išli smo s bebom i kad smo došli, počeli su mi se javljati prvi simptomi koji su me malo zbunili: događali su se u vrlo kratkim vremenskim razmacima, jedni za drugim. Prvo su mi se počele tresti ruke i noge, potom mi se, za jedno-dva tri sata, dogodio osjećaj tako jake nervoze da bih najradije iskočio iz svog tijela, iz svoje kože... Ali, ne možeš pobjeći od sebe! Ni treću noć nisam spavao, sljedeći dan su se pojavila još dva simptoma, a najgori mi je bio nedostatak koncentracije... Bilo je to kao teško pijanstvo, ali bez padanja. Nisam mogao dulje od minute razgovarati s drugom osobom i vidio sam da me to ograničava u komunikaciji s okolinom. Uslijedila je večera i dogodilo mi se nešto što mi se nikad nije dogodilo: došao sam gladan, bio je švedski stol, napravio sam korak i nastao je potpuni izostanak teka, kao da se spustila zavjesa. To mi se sve dogodilo u dva dana, potpuna promjena ličnosti... Četvrtu noć popio sam neke anksiolitike ne bih li spavao i malo sam možda odspavao, sat ili dva... Sutradan sam rekao supruzi da moram potražiti pomoć", prisjetio se Stanković.
Odlazak psihijatru
Ističe da je njegova sreća bila da je nešto znao o depresiji i anksioznosti.
"Laički sam se zanimao za tu temu. Zanimala me psihijatrija. Inače, da sam studirao medicinu, vjerojatno bih studirao psihijatriju... Nisam sebi postavio dijagnozu, ali sam pretpostavljao da je to neki oblik psihičke bolesti. Poznavao sam jednu psihijatricu, pošao sam kod nje u Zagreb. To je jedna divna žena koja mi je rekla: Aco, mislim da se kod tebe radi o depresiji! Rekla mi je da me mora opservirati najmanje dva do tri tjedna da bi mi mogla nešto reći na temelju svog iskustva. Propisala mi je ozbiljne tablete za spavanje, rekla mi je da moram spavati jer je to preduvjet za zdravlje. Kroz dva-tri tjedna mi je bilo gore i nakon toga, psihijatrica koja se zove Vjera Stein, rekla mi je da se radi o srednje teškom stanju depresije", ispričao je Stanković.
Kako kaže težak slučaj depresije je osoba koja leži i koja se ne može dići, koja nema snage ni za to.
"Rekla mi je da je mali put između srednje i teškog slučaja zato mi je preporučila terapiju: lijekove i psihoterapiju. Bio sam spreman bilo što napraviti. Rekla mi je da ne očekujem da će mi brzo biti bolje jer antidepresivi ne djeluju odmah, dodala je da će trebati dva do tri mjeseca da djeluju i da mnogim ljudima i ne pomognu. Nadao sam se da će mi to pomoći. Dva, dva i pol mjeseca mi se događalo upravo to, bilo mi je stvarno očajno. Od svih simptoma, relativno brzo su se pojavile crne misli i to je razlika između anksioznosti i depresije: a za razliku od anksioznosti, kod depresije su misli o samoubojstvu zastupljene. Nisam razmišljao o suicidu, ali kad mi je bilo najteže, kad me bolest toliko umorila jer sam se svako jutro dizao misleći da će mi biti bolje a bilo je gore, stajao sam na tako jednom na balkonu i pomislio sam: Ako će tvoj život biti ovakav, bolje da ga ne bude! Taj nedostatak koncentracije me je najviše mučio. Nakon dva i pol mjeseca mi je bilo bolje", rekao je Stanković.
Dugogodišnja borba
Kaže da se sa depresijom bori već 14 godina, ali da mu nikad nije bilo teško kao tad, na samom početku.
"Naučio sam se živjeti s tim. Prošle godine sam imao razdoblje od tri do četiri mjeseca kad mi nije bilo dobro. Mogao sam raditi, ali nisam imao radosti u ničemu... Međutim, radio sam na sebi, dosta mjeseci sam dobro i kad nisam dobro znam da će mi biti bolje. Dosta sam se upoznao s bolešću. Knjigu sam nazvao 'Depra' kao da depresiji tepam, nekad ja nju zagrlim, nekad ona mene, kako već ide... Kad mi je bilo loše, nije mi bilo do ljudi. Depresija mi je povećala introvertiranost. Nisam išao na koncerte, nije mi se dalo biti s tolikim brojem ljudi... Osjećam se dobro u društvima koja su relativno mala, ne volim društva u kojima ima 10 ljudi i u kojima svatko nešto dobacuje. Više se volim družiti s ljudima koji ne pričaju o svojim problemima, ali ako mi se netko obrati tko ima slična stanja, neću smatrati da me umara. Od silnih reakcija koje sam imao na knjigu, 98 posto ljudi nije tražilo ništa. Javljali su mi se ljudi koji su mi rekli da im je strašno drago što govorim o depresiji. Znali su me pitati koju terapiju pijem, ali im kažem da nisam liječnik i da bi im to trebao savjetovati njihov liječnik. Takvi se oduševe što im se uopće netko javio. Ne uzimaju mi energiju ljudi koji mi se javljaju sa svojim problemima", priznao je zaštitno lice emisije "Nedjeljom u 2".
Govorio je i mogućim uzrocima bolesti.
"Stručna znanost kaže da je klinička depresija dijelom biološki uvjetovana, dakle, nešto je na što ne možeš utjecati. Drugo, depresija nam se javlja zbog nekih trauma. Nisam ležao na kauču kod psihoterapeuta jer su mi relativno brzo pomogle tablete. Ali, pišući knjigu, napravio sam 'autopsihoterapiju', došao sam do nekih odgovora, razloga.. Jedan od razloga je možda smrt oca, umro je od infarkta kad sam imao 13 godina... To je za mene i mamu bio totalni šok... Mama je legla i nije se dizala 10 dana. Ja sam u to vrijeme bio ‘organizator‘, dočekivao sam sve te ljude koji su nam dolazili, održavao neko raspoloženje... Mami je kasnije bilo bolje, ali sam kao klinac navukao tu neku 'fasadu' cinizma, strašno me povrijedila tatina smrt. Htio sam se zaštititi tako što ću biti nepovjerljiv prema ljudima.
Objašnjava da se povukao sam u sebe, te da je jako malo ljudi dopustio da dopru do njega.
"To su bili obitelji, tri moja dobra prijatelja, mama, a sve druge sam držao na distanci. Nikad nisam dizao tu 'ciničnu zavjesu'. Može to biti jedan razlog. Drugi razlog bio je rat. Nisam aktivno sudjelovao u ratu s puškom u ruci, ali pamtim to razdoblje kao traumatično iako nisam imao direktne gubitke, nisam izgubio nikog od bližnjih. Treća stvar je posao koji radim: sigurno je on doprinio o tome. Godinama, nakon stresnih emisija, znalo se događati da bih dolazio na obiteljski ručak kod mame ali mi se tresla ruka, nisam žlicu mogao primaknuti ustima...", izjavio je Stanković i dodao:
"Godinama sam mislio da taj stres s posla dobro kanaliziram, rješavao sam ga fizičkom aktivnošću. Jedno deset godina sam te probleme 'liječio' fizičkom aktivnošću i to je bilo ok, ali onda se dogodilo što se dogodilo. Morao sam nakon toga čekati šest mjeseci da mi bude bolje da bi se mogao vratiti sportu. Fizička aktivnost može pomoći do jedne razine, ali kad ozbiljno oboliš, to ne pomaže. Također, imao sam bebu kad sam obolio. Optužio sam samog sebe što nisam mogao biti otac kako treba, ali moja supruga Željka odigrala je ključnu ulogu. Rekla mi je da se liječim dok mi ne bude bolje, preuzela je sve obaveze i sva moja zaduženja doma. Rekla mi je da je moje da se liječim i to je zbilja bilo tako. Bila mi je velika podrška u borbi i to jako puno znači. Prijatelji kojima sam rekao za bolest, postali su mi još bolji prijatelji. Zbilja sam imao podršku. Dugo godina nakon toga nisam želio imati drugo dijete, pomislio sam da dijete nije uzrok bolesti... Postporođajna depresija postoji i kod muškaraca, ona nije tako teška kao kod žena i događa se svakom četvrtom muškarcu, ali događa se. Možda su to razlozi moje depresije?! Ne znam. Ima puno ljudi koji imaju puno veće traume nego ja pa nemaju depresiju tako da ne mogu reći da su sve te traume doprinijele tome da sam bolestan. U psihijatriji to nije egzaktno kao kod drugih bolesti, otprilike sam to sebi tako protumačio", naveo je
Pisanje knjige
Stanković i dodao je da znao da će reakcije biti relativno dobre, ali nije znao da će biti tako izražene, mnogobrojne.
"Kako sam počeo pisati knjigu? Moja me psihijatrica upoznala s jednom osobom koja boluje od depresije, bio je to neurokirurg. Rekao mi je da je njemu bilo godinu dana loše, a meni 'tek' dva i pol mjeseca... Nije rekao da se izliječio, ali da je funkcionalna osoba, da radi jedan od najodgovornijih poslova na svijetu, da je uspješan u tome i da ima obitelj. Dodao je kako se s tom bolešću može živjeti. Ja sam to obično doživljavao kao da sam na dnu bunara i da jako, jako daleko vidim svjetlo. Zapravo, ne vidim to svjetlo, ali taj čovjek kao da je bio to svjetlo", kaže Stanković i dodaje da kada mu je bilo jako loše, taj njegov primjer mu se uvijek vraćao.
"Nakon 10 godina bolesti počeo sam razmišljati da napišem nešto pa da možda ja nekome budem ono što je on bio meni jer sam vidio koliko je to sugestivno što mi je rekao. Drugi razlog pisanja knjige, htio sam ljudima, koji ne znaju što je depresija, otvoriti tu temu. Prvo sam počeo pisati pjesme, izdao sam dosad tri zbirke pjesama i mislio sam da će biti još jedna zbirka, ali na temu depresije. Ali, shvatio sam da će poeziju zanimati mali broj ljudi. Na jednoj strani u knjizi je pjesma, a na drugoj je prozno objašnjenje što je pjesnik htio reći. To se relativno brzo čita, potrebno je dva do tri sata, a i relativno sam to brzo napisao. Često ispravljam, skraćujem pjesme, trudio sam se da prozni dio bude poetski, da što širi krug čitatelja može to pročitati", objašnjava novinar i dodaje da jedini savjet koji možete dati oboljeloj osobi je da potraži stručnu pomoć i da sasluša tu osobu.
"Možda je nećete razumjeti, ali depresivcima je jako važno kad se mogu nekome izjadati, kad mogu reći kako im je, a da ih ta osoba ne osuđuje. Naime, mentalne su bolesti kod nas stigmatizirane: lako je priznati u Zagrebu da si klinički depresivan, ali, ajde to priznaj u selu?! To je puno teže u manjim sredinama, usporedio je Stanković i dodao:
"Bilo mi je najvažnije da se razgovara o tome, stvarno vidim da se više razgovara o tome, čak se u Saboru raspravlja o tome da se osnuje Liga koja bi se borila protiv depresije, nešto poput'‘Lige protiv raka' i da su u to uključeni članovi svih stranaka. Knjiga je moj primjer, kako sam živio i doživio depresiju, ovo nije self-help knjiga sa savjetima jer da imam savjete, dao bi ih samom sebi... Istina, nešto sam naučio kroz bolest, ali ne dajem savjete... Nikome nisam nametao nikakve odgovore jer se to ne usudim", kaže on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.